• JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
  • SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
ponedeljak, 19 oktobar 2015 20:36

Gabi Abramac

Autor
ocijeni
(3 glasova)

gabi abramac 2GABI ABRAMAC- DOKTOR LINGVISTIKE I STRUČNJAK ZA MEĐUNARODNE ODNOSE

Hasidski pokret je dio haredskog judaizma, a haredski Jevreji se strogo pridržavaju jevrejskih zakona (halacha) i odbijaju prilagoditi svoja vjerovanja, način življenja modernom društvu. Pokret je utemeljen u 18.vijeku, a njegov utemeljitelj je bio izraelski rabin Baal Šem Tov. Jezik Hasida je jidiš, nastao prije otprilike hiljadu godina, kada su Jevreji sa romanskih područja prešli na teritoriju Rajne koju su nazvali Loter. U to vrijeme govorili su ono što se na hebrejskom naziva “La`az” (jezik tudjinaca koji je u sebi sadržavao varijante latinskog i rane oblike francuskog jezika i sve iskombinovano sa hebrejskim). Kada su se aškenaski Jevreji počeli kretati prema istočnoj Evropi u 16.vijeku, jezik je počeo usvajati i slavenske elemente, a jidiš je u hasidizmu dobio status svetog jezika.

U ŽIVOTU HASIDA NEMA SLUČAJNOSTI

O specifičnostima hasidskih zajednica, koje njihove članove čine interesantnim i istovremeno intrigantnim u modernom društvu je svakako najkompetentnija da kaže „riječ više“ dr. Gabi Abramac iz Zagreba, doktor lingvistike i stručnjak za medjunarodne odnose. Njena predavanja su izutetno posjećena kao što se to u nekoliko navrata dogodilo i u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“. Dr. Abramac, kada su Hasidi stigli u Ameriku?

Do završetka Drugog svjetskog rata je veliki broj hasidskih Jevreja ubijen u Holokaustu. Najveći broj njih je uspio preživjeti u Madjarskoj iz razloga, jer je deportacija madjarskih Jevreja u logore smrti započela 1944.godine poslije njemačke okupacije Madjarske. Nakon okončanja rata, hasidski rabini koji su preživjeli rat su okupili svoje sljedbenike, ali i druge europske i američke Jevreje koji su imali različitu povijesnu pozadinu. Po dolasku u Ameriku, hasidske grupe su započele novi život gradnjom ješiva za dječake, škola za djevojčice, mikvi i ostalih institucija koje su neophodne za napredovanje jevrejske zajednice.

Život koji su počeli graditi preživjeli članovi hasidskih grupa u Americi je bio i za vas intrigirajući. Odlučili ste se na naučni poduhvat – proniknuti u suštinu funkcionisanja hasidskih zajednica. Šta vas je ponukalo da počnete istraživati život Hasida?

Imam svoju privatnu školu stranih jezika, voljela sam jezike i kao lingvističara me počeo zanimati judaizam. Jednostavno, htjela sam izučavati jezik koji je na rubu ograničenosti. Koji je neobičan. Prije „jidiša“ naučila sam „ladino“, dva ugrožena, židovska jezika. Mene jako zanima ta socijalna lingvistika, odnos jezika i društva. A, ako je još riječ o izloliranim, enklaviziranim, neobičnim jezicima tim je veće moje interesovanje.

hasidiImajući u vidu da je riječ o skupinama koje slove za zatvorene, nepristupačne, neobične, kojima se teško približiti, steći njihovo povjerenje, da li ste naišli na odredjeni otpor, barijeru tokom boravka u Bruklinu gdje su američki Hasidi pronašli i izgradili ambijent za funkcionisanje po svojim pravilima?

Njima je jako važno bilo da ih neću iskoristiti senazacionalistički, zloupotrijebiti u komercijalne svrhe. Da ne kopam neku priču, da ih neću prezentirati kao neke čudne ljude. Ja sam modificirala malčice svoju priču sa svakim od njih ponaosob. Prilagodila je. Primjera radi, ako bih razgovarala sa starijim ljudima, ja njima nisam mogla objašnjavati kako mene zanima lingvističko istraživanje o njihovom jeziku. U tom slučaju ja bih rekla, postavila im pitanje, kako mene zapravo zanima kako su prešli iz Evrope u Ameriku, kako su se snašli. Na najjednostavniji način bih objasnila šta mene zapravo u vezi njih zanima. Naprosto, ne možete im iz neba baciti informaciju, jer bi zasigurno bilo otpora kada bih direktno ušetala u njihov život. Ja stvarno sa njima nisam imala problema. Zapravo njih je zanimalo, kako sad neko, iz tamo neke Hrvatske koja je jako daleko, se odjednom našao u Bruklinu i zove se Gabi Abramac. Znate, pa tu se upetaljao „Gospodar svemira“. Naime, to je njihovo tumačenje, jer ništa na svijetu za njih nije slučajno, pa ni taj moj dolazak.

Ne djeluje li ,po vašem mišljenju, pomalo fatalistički takvo shvatanje ljudi, dogadjaja koji se tumače slučajnostima?

Da, oni vjeruju da ništa na svijetu nije slučajno. Da je sve predodredjeno, unaprijed isplanirano. Sve je Bog isplanirao puno, puno prije. Ne, ne možemo reći da su oni fatalisti. Pa, u tom slučaju bi značilo da ne razmišljaju, žive stihijski. Naprosto, njih je teško analizirati u poredjenju sa kategorijama zajednica koje mi poznajemo. Oni su kao kompjuter koji funkcionira po drugom operativnom sustavu i u tom slučaju ga ne možete usporediti ni sa jednim drugim.

Da li možete izdvojiti neki dogadjaj koji je na vas ostavio poseban utisak tokom istraživanja?

Ja sam njima pristupila sa stavom, da me ne može ništa iznenaditi. Kao da to sve već dobro znam. Kao što sam znala da nose perike, slave Šabat, govore jidiš. Još je samo trebalo rutinski odraditi neke segmente kao bih okončala taj doktorat. Znači, kada sam stigla medju njih, ja sam sve znala u načelu. Ono što nisam slutila je to, do kojih detalja se ide u njihovom svakodnevnom življenju. Recimo, kada su mi napravili kafu, a ja opet htjela biti ljubazna i dobra i odlučila oprati šoljice , uslijedila je njihova reakcija. Oni su, kada su ugledali kako to ja radim, bili u stanju jedne vrste nervnog sloma. Pa, su odmah pitali, kojom spužvom sam oprala? Na što sam odgovorila, onom koja je bila na sudoperu. Onda su upitali, da li onom koja je bila sa desne ili sa lijeve strane, je li bila žuta ili crvena ? To im je bilo jako važno. Naime, jedna je bila za pranje posudja iz kog se jede hrana životinjskog porijekla, a druga za pranje onog koja služi za mliječne proizvode. E, onda imamo problem sa šoljicom koja je oprana pogrešnom spužvicom, pa se mora provući kroz vruću vodu, staviti potom u mikrovalnu pećnicu. Čitav jedan ritual koji je potrebno provesti kako bi šoljica bila ponovno upotrebljiva. Nisam znala da su neke stvari tako duboke i na svakodnevnom nivou. Da na Šabat nećemo pomirisati cvijet, ne zato što ga ne smijemo mirisati nego zato što se mirisom možemo zanijeti i ubrati ga, a to se na Šabat ne smije raditi. Primjena tih zakona u praksi me malo više iznenadila mada sam znala za mnoge specifičnosti.

Činjenica je da naučnik tumači dogadjaje u svjetlu činjenica i gdje slučajnosti nemaju svoje naučno uporište. No, da li ste ponekad imali utisak kako „neke stvari koje su duboke i na svakodnevnom nivou“, kako ste to rekli, ipak imaju svoju realnu osnovu?

Da, sve ovo što sam predočila bude logično kada uporedimo sa nekim, stvarima, ritualima koje mi upražnjavamo. Ali, mi ih nemamo definisane kao „halaha zakone“. Halaha je skup jevrejskih zakona. Primjera radi, Hasidi znaju da se novac broji ispred treće osobe. Kod njih nema dileme da to tako treba raditi. Sve je zapisano u Tori i u svakom trenutku se zna kako se treba ponašati. S jedne strane to vam olakšava život, a sa druge se zakomplicira i izgleda rigorozno. U mom, našem slučaju, zajednica u kojima živimo takodje je poželjno i traži se prisustvo treće osobe prilikom vraćanja novca. Ali, to nije pravilo već je nešto naslijedjeno od roditelja ili je stvar intuicije. Može se, a i ne mora ispoštovati.

Dr. Gabi Abramac je radeći na doktorskoj disertaciji, tokom boravka u Americi, ponekad bila izložena, kako ona to kaže, „čudnovatim pogledima“ prolaznika na Menhetnu. Jer, jedan ozbiljan naučni rad zahtijeva dosljednost.

Znate, nije bilo naporno kada sam živjela medju njima. Meni je bivalo naporno kada se pojave reakcije izvan zajednice. Recimo, prošle godine u dvanaestom mjesecu, bila sam u hasidskoj obitelji, oblačila se kao oni kako ne bih medju njima izazvala nemir. E, kada bih svratila potom na Menhetn, presvukla bih se u nekom kafeu, a nimalo mi nije bilo praktično skidati tu garderobu sa sebe. Onda bi me pitali, kuda se ja to spremam ići, idem li na neku priredbu? Odakle ja, u tim dugim suknjama? Onda ja tu više ne bih bila sigurna, šta je tu normalno, a šta nije.

Boraveći unutar hasidskih zajednica stekli ste prijatelje sa kojima ste u kontaktu.

„Da, na „fejsu“ ih imam dosta, pa svaki put kada stavim neku novu sliku razmislim, da li mi je rukav dovoljno dugačak ili kratak. Ne komentarišu naravno, ali ja uvijek znam šta oni misle!?“.

pogledano 29908 puta Zadnji put promjenjen utorak, 29 mart 2016 18:39
Više iz kategorije: « Arie Livne Atila i Jelena »