• JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
  • SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
ponedeljak, 02 april 2018 14:30

ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE „BIO SAM SAMO BROJ“ AUTORA ROBERTA RIKARDIJA

Autor
ocijeni
(0 glasova)

PRIČA O NADI I USPJEHU ČOVJEKA DA POBIJEDI ZLO

013U Jevrejskom kulturnom centru „ Arie Livne“ je 21.03. 2018. godine održana promocija knjige „ Bio sam samo broj“ autora Roberta Rikardija. Pisac ovog izdanja je Italijan, njegova profesija je karabinjer (inspektor), učestvovao je u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini, ali je po vokaciji i novinar koji je pisao za više italijanskih časopisa. Promociji je prisustvovao veliki broj gostiju, ljubitelja knjige.
Roman je posvećen Albertu Sedu koji je sa svojom porodicom, majkom i sestrama deportovan u Aušvic i vodio se pod brojem A- 5491, kako i glasi njegov naslov. Tim brojem, koji mu je utisnut na rame, namjeravali su mu oduzeti ime, ponos, osjećanja i sve što pripada jednom ljudskom biću. U tome nisu uspjeli, jer je Albert preživio strahote Aušvica i osnovao porodicu. Njegovo iskustvo u ozloglašenom logoru je imao priliku da čuje Roberto Rikardi i pretoči u knjigu.
Direktor JKC „Arie Livne“ Djordje Mikeš je pozdravio prisutne i izrazio zahvalnost što su svojim prisustvom uveličali promociju.
„ Organizovanjem ovakvih kulturnih dogadjaja mi afirmišemo ono zbog čega JKC „Arie Livne“ i postoji. Mislimo, da je lijepa i poučna literatura, prevodjenje literature dio upravo takvih dešavanja, a pošto je ovdje riječ o literaturi koja ima jevrejsku konotaciju mi smo to objeručke prihvatili. Još ako se ovome doda, da je riječ o mladim ljudima koje treba podržati pomogli smo da se ova knjiga nadje u centru i bude dostupna i gradjanima Banja Luke.“
Promoter knjige i izdavač Boris Maksimović se zahvalio Djordju Mikešu rekavši, da bez njegove podrške ne bi došlo do realizacije.
002„Prvo da vam se zahvalim što ste došli večeras u ovolikom broju. Rad na knjizi je počeo prije tri godine. Posjetili smo centar, izložili g. Mikešu neki plan rada. Njemu se ideja dopala, a posebno kada mu je predočena tematika knjiga. Jer, i g. Mikeš je od onih ljudi čija je porodica stradala u Holokaustu. Knjiga je objavljena prošle godine i nakon godinu i po dana smo uspjeli da dovedemo i g. Rikardija ovdje. Šta nas je toliko animiralo , da uložimo mnogo truda oko izdavanja ove kniige!? Kada sam čitao jednu kolumnu Ivana Ivanjija u beogradskom nedeljniku „Vreme“ (publicista i prevodilac njemačkog jezika koji je takodje preživio progon i ubijanje jevrejskog naroda), on je u njoj opisao lik jednog čovjeka koji je preživio zločin i koji kasnije ide od jedne do druge škole i priča djeci strahote kroz koje je prošao jevrejski narod. Pa je rekao ovako, „Mi , svjedoci jednog vremena, mi ćemo uskoro izumrijeti i šta je ono što će doći iza nas. Kakav će svijet da bude nakon što poslednji logoraš iz nekog od logora smrti umre !? Jer, već postoji masa ljudi koji negiraju zločin ili relativizuju sve što se dogodilo“. Zbog svega toga ovaj roman nije jedan u nizu knjiga koju mi treba da izdamo. On ima veliku važnost u vremenu koje je pred nama. Jedna je jako savremena knjiga iako se dogadjaji opisani u njoj dešavaju izmedju 1943. i 1945. godine. Kada neko pita, kakav je roman, mi kažemo da je glavni lik jedan dječak iz Rima koji završava u Aušvicu. Neki se zapitaju, zbog čega je to toliko zanimljivo, imajući u vidu broj stradalih i svjedočenja preživjelih opisanih u brojnim istorijskim i drugim knjigama !? Mislim da bi odgovor bio, da ono što se desilo prije sedam decenija prijeti da bi se moglo da dogodi i danas imajući u vidu neke okolnosti koje su aktuelne, a koje negdje podsjećaju na dogadjanja iz prošlosti. Čujemo da mnogo ljudi traži azil u zemlje EU i sl. I mi imamo odredjenu odgovornost, da se taj scenario ne ponovi. “
008Izdavać Maksimović je rekao, da se radi o potresnoj priči, dogadjajima baziranim na istinitim činjenicama. Da, je autor knjige baveći se novinarstvom sreo čovjeka koji mu je povjerio svoj život, ispričao kroz šta je prošao i g. Rikardo je shvatio, da to ne može da stane u jedan novinski tekst. Nakon serije intervjua uslijedila je knjiga.
„ U knjizi ćete naići na opise strašnih dogdjaja, kao što je vježbanje pucanja njemačkih vojnika na jevrejskoj djeci. Bacali su ih u vazduh i tako trenirali. Tu su opisi dogadjaja od kojih se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi. No, svakako knjigu treba pročitati, jer iako ona govori o užasima, ona govori i o borbi čovjeka protiv takvih demona i glavnog lika koji uprkos svemu što je preživio uspijeva da se uključi u normalne tokove života nakon izlaska iz Aušvica. Ovo je knjiga o nadi, uspjehu čovjeka da pobijedi svo to zlo. Preživjelo logoraš Alberto je živ, ima 90 godina, predaje po školama djeci o zločinu koji svijet do sada nije zapamtio. “
012Prevodilac Milko Branković je rekao, da je izuzetna čast što je večeras u Banja Luci g. Roberto Rikardi.
„ Roman govori o jednoj priči za koju g. Rikardi kaže , da se sama napisala te da je „stanovala“ u ulici pola sata udaljenoj od njega. Iz sjećanjia jednog čovjeka se „preselila“ u kompjuter i sada „živi“ u ukoričenim stranicama. Taj čovjek je Albert Sed koji je sa svojom porodicom , majkom i sestrama deportovan u Aušvic i bio samo broj A- 5491 koji je nastavio da živi nakon Aušvica, osnovao porodicu i tako se na najbolji način revanširao svom neprijatelju koji mu je ubio majku i dvije sestre. Ključ za Albertovu pobjedu treba upravo tražiti u riječima „sjećanje“, „misli“, „porodica“. Zahvaljujući mislima o svojim najmilijima je Albert uspio da pobijedi sve nevolje koje su ga zadesile u logoru. Dobio je snagu da istraje i opstane. Albertovo svjedočenje je pažljivo slušao i zapisivao Roberto Rikardi i pretvorio u roman pišući ga u prvom licu kako bi čitaocima što vjernije i neposrednije prenio iskustvo susretanja ljudskog bića i zla. Jer, kako kaže Rikardi, „ Tako prikazano zlo služi da se isto prepozna i da se od istog držimo podalje.
U jednom poglavlju romana o zlu govori sledeće, „ Kada bi zlo imalo kuću mogli bismo mu blokirati vrata da ne može izaći vani. Postavili bismo na stražu najpažljivijeg čuvara i posmatrali ravnodušno, izdaleka. Kada bismo mogli držati bol zatvorenu u kutiji, ključ te kutije ne bismo ispuštali iz ruke i vrijeme bi bilo put kojim bi se prelazio bez straha. Stisnutih šaka i pognutog lica. Ali, zlo i bol nemaju granice. Sama pomisao, da im se iste odrede poput je ideje da se ogradi okean.“ Rikardi je kroz roman pokazao i kolika je veličina ljubavi. Odnosno, koliko je ona superiornija u odnosu na zlo, pa čak i ako se iskazuje samo nekim običnim ljudskim gestom kao što je osmijeh ili obična riječ. On je stavio akcenat na humanost, pružanje pomoći čovjeku, citirajući riječi iz Talmuda koje kažu, „ Ko spase jedan život, spasio je čitav svijet. “ Albertov život je bio ugrožen ne samo u Aušvicu nego i tokom savezničkog bombardovanja logora Dora kada ga je od sigurne smrti spasio jedan oficir kojeg Albert nikada nije uspio pronaći da mu se zahvali. On se pitao, da li će za to ikada dobiti priliku i dobio je zahvaljujući Robertu Rikardiju koji je njegovo svjedočenje pretvorio u ovaj roman“.
Na kraju obraćanja je prevodilac i prof. Milanko Branković podsjetio, da bez profesora Danila Kapsa ne bi prisustvovao promociji niti bio gost JKC „Arie Livne“, a koji je roman na prevodjenje dao 2012. godine, po završetku njegovih studija. Profesor je bio šef odsjeka za italijanski i srpski jezik. Takodje je naglasio, da objava romana ne bi bila moguća bez podrške JKC „Arie Livne“ i zahvalio se direktoru Mikešu na razumjevanju i predusretljivosti. „ Zahvaljujem se i g. Robertu Rikardiju što je zapisao svjedočanstvo Alberta Seda i što je došao na promociju u Banja Luku, ali i mom drugu, saradniku Borisu Maksimoviću i njegovoj supruzi , lektorki Sonji Lero. Zahvaljujem se ljubiteljima pisane riječi koji su prisutni večeras.

045Autor romana Roberto Rikardi se obratio prisutnima sa nekoliko riječi na srpskom jeziku i u šaljivom stilu rekao, da za sve što bude rekao na italijanskom jeziku će biti glavni „krivac“ Milanko Branković prevodeći na srpski. Ovo je njegov prvi roman i kako reče, oduvjek je imao strast prema pisanju, ali je u životu radio i radi druge poslove. Naime, on je karabinjer sa pozicijom inspektora u službi. No,on je i novinar.
„ Upravo zato što sam novinar, uspio sam da dodjem do Alberta Seda i podataka jednog čovjeka koji je preživio Aušvic. Kada govorimo o podatku o šest miliona ubijenih Jevreja , priča o jednom preživjelom čovjeku iz Aušvica ne zvuči u prvi mah toliko važno. Ali, kada sretnete osobu i pričate „oči u oči „ sa njom, svjedok ste emocija koje ispoljava i onda obratite pažnju itekako. Ja živim u Rimu i tragao sam za ljudima koji su preživjeli Aušvic na Internetu. Medju tim imenima našao sam Alberta Seda, ime i prezime koje nije tako često. Tražio sam priču o njemu na Internetu, ali nisam ništa pronašao. Albert ima tri kćerke, sedam unučadi i troje praunučadi, ali ni oni nisu znali za tu njegovu priču u Aušvicu. Znali su da je bio, ali im nikada nije pričao šta se tamo dešavalo sa njim. Upravo, jer priča nije bila ispričana, ja sam insistirao na njoj. Našao sam putem mreže njegov telefonski broj. Bio je samo jedan broj i pozvao ga. Odgovorio mi je. Bilo je to prije deset godina. Preko telefona je rekao, da prihvata da se nadjemo, ali da neće govoriti o Aušvicu. Pronašao sam ga i pričali smo o svakodnevnim stvarima. Postali smo prijatelji. Ponekad bi počeli malo pričati o logoru. U mom poslu sam se navikao da pričam sa žrtvama, jer ja sam inspektor u krabinjerima. Na početku nisam postavljao direktna pitanja, jer sam puštao njega da priča ono što želi. Nakon nekog vremena je rekao mnogo stvari. “
Autor romana Roberto Rikardi je u svom izlaganju rekao, „Niko ne izadje skroz iz Aušvica“, jer svi logoraši imaju duboke rane. Da su mnogi imali problema početi da žive koliko toliko normalan život, ali da je Albertu uspjelo da osnuje porodicu i započne novi .
„Albert je osnovao porodicu sa ženom koja je ćerka jednog Jevreja kog je on upoznao u Aušvicu. Počeli smo pričati vremenom više o Aušvicu i onda sam ja odlučio to pretočiti u knjigu. Prije nego sam rekao Albertu da ću napisati knjigu, tražio sam izdavačku kuću koja će objaviti takav roman. Nakon što sam pronašao izdavača otišao sam do Alberta i rekao mu za moju ideju o romanu. On je to prihvatio, ali nije vjerovao da će knjiga imati nekog odjeka, jer se vodio time, da ima dosta njih sa tom tematikom i da neće biti zainteresovanih za takvu priču. Na sreću, knjiga dobro prolazi i najviše po srednjim školama gdje se mnogo govori o ovim stvarima.“
Junak romana je volio da igra fudbal i sa 15 godina je bio dobar napadač, a u školi dobar matematičar. Volio je mnogo svoje sestre, biti okružen njima i picu „rakotu“ koju mu je pravila njegova majka. Imajući u vidu da su autor romana i Alberto česti gosti u školama gdje se govori o Albertovom životu prije i poslije Aušvica, da Alberto sada ima 90 godina, on školarcima priča i o svom djetinjstvu. Upravo o ovom s početka pasusa i tako se približava djeci imajući u vidu veliku razliku u godinama, a i da bi ih mogao uvesti kasnije u jednu ozbiljniju priču, dogadjanja, koja su, kako reče Rikardi, bila odlučujuća da i on postane i pisac. Albertovo svjedočenje je, kako reče g.Rikardi, promijenilo život obojici.
„ Kada smo se upoznali on je imao 80 godina i tokom tog perioda se mnogo toga desilo i promijenilo. Albert je u Aušvicu izgubio majku i dvije sestre. Preživjeli su on i najmladja sestra. Ja ne mogu njemu vratiti osobe koje je izgubio i vratiti mu ta osjećanja. Ali, mogu da kažem da je ova knjiga bila jedna vrsta oslobadjanja. Kada govori u školama o dogadjanjima iz prošlosti se osjeti ta njegova patnja, bol koji se prenosi i na slušaoce na odredjeni način. Srednjoškolci saosjećaju sa njim. On je u svojoj kući jednu sobu pretvorio u svojevrsni muzej gdje je postavio fotografije sa učenicima i pisma koja je dobijao od njih.“
Pisac romana je Alberta počeo da doživljava kao svog oca, jer je neposredno prije početka pisanja izgubio svog oca. S druge strane, pošto Albert ima tri kćerke onda Roberta Rikardija doživljava kao svog sina. Naprosto, stvorila se jedna prisnost od velikog značaja za obojicu.
„ On nikada nije pomišljao na osvetu. Nikada nije pričao o mržnji niti želio da je prenese na svoju porodicu. Ono što je mene dotaklo tokom naših razgovora jeste, da se on savršeno sjećao imena ljudi koji su mu pomogli u Aušvicu, ali se nije sjećao imena nijednog egzekutora. Knjiga se dosta bazira na toj ljudskoj solidarnosti koja je bila od velikog značaja za preživljavanje.“
Pisac nije tražio od sagovornika da priča isključivo o Aušvicu već o svojim osjećanjima, kako je gledao na ostale situacije. I odmah se javila ideja da knjiga bude napisana u prvom licu. Albert priča svoju priču od početka do kraja. „ Onaj koji je čitao roman, a poznavao Alberta je pronašao pravog Alberta, a onaj koji je poznavao Rikarda je pronašao pravog Rikarda“, riječi su piščeve.
„Književnost je čudo i može napraviti stvari kao što je ova večeras. Moram reći i to, da sam mu dao roman na uvid tek kada je bio napisan. Iz razloga što sam malo i na svoju ruku, kako se to kaže, a i iz razloga da on ne bio tražio cenzuru. Na čemu sam mu zahvalan. Imao je povjerenja, ispričao mi je to sve kao prijatelju. A, ja sam samo imao u mislima, da ne izgubim nijedan dio te njegove priče. Na sreću je prošlo sve kako treba. Nije bilo primjedbi, ljutnje...Knjigu je dobio za njegov 80. rodjendan. Ja i izdavač smo ga pozvali na večeru ne rekavši povodom čega kada je kao rodjendanski poklon dobio knjigu. Nije ništa rekao, a onda je nakon dva dana pozvao i rekao da dodjem do njega. I dao jedan papirić na kom je pisalo nekoliko riječi. Kada sam pogledao papirić, rekao samu mu, „Albert, ti si mene prevario. Ja sam napisao 200 stranica, a ti si sa nekoliko riječi rekao najljepšte stvari.“ Originalni papirić držim u kući, a ovo što vam večeras pokazujem je prepis originala i to uvijek sa sobom nosim“.
Pisac Roberto Rikardo je na kraju izlaganja rekao, da je Albert zahvaljujući romanu ipak uspio da „izadje „ iz Aušvica, stanja koje logoraši ne mogu da prevazidju do kraja života. Vraćen mu je mir nakon toliko godina. Što mi je napisao i u šta nije mogao da vjeruje. Da je to bila istina potvrdili su mu i članovi Albertove porodice.
„ Naime, prema kazivanju njegovih kćerki, supruge, kada bi govorio se dešavalo, da prestane da priča o toj temi i da „odluta“ negdje ili predje na neku drugu, nevezanu. Ili da se naljuti bez ikakvog razloga. Da se probudi usred noći. Takve stvari su se prestale dešavati kada je roman bio završen i kada je počela njegova promocija u javnosti. Očigledno, priča o tako dubokim ožiljcima ima efekta. Nisam znao da će tako biti. Da će uslijediti pozitivna promjena. Imao je veliki strah od vozova, jer je deportovan u vagonima koji nisu imali prozora. U Italiji su se prije nekoliko godina koristili vozovi u kojima se nisu mogli otvoriti prozori. Albert je to primijetio i odmah je napustio voz. I rekao, da u njega više ući neće. No, stvari su se promijenile.“
Promocija romana je , prema želji izdavača, trebala da bude u Firenci. Naime, tu je njegovo sjedište. No, znajući da Albert ne želi da putuje vozovima, predložio sam mu da odemo mojm automobilom. Onda je rekao Rikardu, „ A, zašto da ne idemo vozom“!?
„ Ušli smo u voz pričajući o njegovom omiljenom fudbalskom klubu „Roma“. Pričali smo neobavezno, on se smijao. Stigli smo u Firencu, prisustvovali promociji i vratili se vozom. Na početku sam bio malo zabrinut. Ali, morao sam biti miran da bi i on bio. Prošlo je dobro. Bilo je to najljepše putovanje u mom životu“.

Glavni lik romana , Albert Sed je kao mali ostao bez oca i proveo jedno vrijeme u internatu . Rasisistički zakoni 1936.godine su ga spriječili da nastavi školovanje. Uspio je da pobjegne 16.10.1943. godine policijskoj raciji. Medjutim, nedugo nakon toga je uhvaćen zajedno sa majkom i sestrama Andjelikom, Fatinom i Emom. Poslije odvodjenja iz Fosolija, porodica je prebačena teretnim vagonom u Aušvic. Majka i sestra Ema, po dolasku u Aušvic nisu prošle selekciju sposobnosti za rad i odmah su ih poslali u gasnu komoru. Mjesec dana prije završetka rata, Andjeliku su rastrgli psi samo radi zabava SS-ovaca. Vratila se samo Fatina, duševno ranjena, jer je prisustvovala užasnom Andjelikinom kraju i bila je izložena eksperimentima dr. Mengelea. Alberto je preživio razne selekcije, glad, torturu, zimu, marševe smrti. Za parče hljeba je učestvovao u bokserskim mečevima koje su svake nedelje organizovali SS-ovci iz puke zabave. Nakon što je izbjegao bombardovanje, pušten je iz logora Dora 1945.godine. Po povratku u Rim, prošao je jedan period prilagodjavanja normalnom životu i počeo se baviti trgovinom metala, a potom se oženio. Im tri kćerke, sedam unučadi i troje praunučadi.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035
  • 036
  • 037
  • 038
  • 039
  • 040
  • 041
  • 042
  • 043
  • 044
  • 045
pogledano 1077 puta Zadnji put promjenjen ponedeljak, 02 april 2018 15:06