• JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
  • SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
Cvijeta Arsenić

Cvijeta Arsenić

E-pošta: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

NAJLJEPŠI JE DJEČIJI OSMIJEH

Dvadesetog novembra, drugu godinu zaredom, Jevrejski kulturni centar „Arie Livne“ je organizator manifestacije posvećene deci sa posebnim potrebama kojom se obilježava Medjunarodni dan dječijih prava. Prisustvovali su predstavnici ustanova i institucija čiji su štićenici djeca sa poteškoćama u razvoju, pomoćnik u Ministarstva porodice omladine i sporta Bosiljka Bošnjak, zvanice iz javnog i kulturnog života grada te brojni gosti.
Direktor Jevrejskog kulturnog centra Djordje Mikeš je poželio djeci, njihovim roditeljima, gostima dobrodošlicu u kulturnu ustanovu koja, kako je rekao, itekako ima sluha za djecu koja imaju poteškoće u razvoju.
„ Ganut sam ovim što večeras vidim. Mogu samo reći, da mi je srce puno, jer nema ništa ljepše od dječijeg osmijeha, a mi večeras organizujemo nešto zbog čega želimo da vidimo taj osmijeh na njihovim licima“.
Pomoćnik ministra porodice, omladine i sporta Bosiljka Bošnjak se zahvalila na pozivu da bude gost humanitarne manifestacije posvećene djeci kojima je, kako je naglasila, potrebna kontinuirana podrška ustanova čiji su štićenici, a sve u koordinaciji sa nadležnim institucijama kako bi i njihovi roditelji mogli da se posvete njihovom razvoju na bolji način.
Djordje Mikes„Čast mi vas je pozdraviti u ime Ministarstva porodice, omladine i sporta i u svoje lično ime. Danas je 20.novembar koji se u svijetu obilježava kao Medjunrodni dan porodice i djeteta koji je usvojen i definisan odlukom UN. Konvencija o dječijim pravima predstavlja prvi medjunarodni dokument o zaštiti i unapredjenju razvoja djece koji se sveobuhvatno bavi pravima djeteta i ima obavezan karakter. Naime, država ima obavezu preduzeti sve administrativne, zakonodavne obaveze, socijalne i druge mjere kako bi se osigurala i ostvarila obaveza prema svakom djetetu. Neophodno je pružiti institucionalnu i materijalnu podršku roditeljima djece sa poteškoćama kako bi se na što bolji način mogli da brinu o njima.“
Predstavnica resornog ministarstva je predočila, da Republika Srpska osigurava život dostojan djeteta kroz rad institucija i ustanova u čijoj nadležnosti je briga o djeci, a sve u cilju ostvarivanja prava djeteta.
Bosiljka Bosnjak„Ministarstvo porodice, omladine i sporta kroz svoje aktivnosti kao i podršku ovakvim manifestacijama promoviše prava djeteta i unapredjuje svijest društva o razvoju, značaju, poštovanju, sprovodjenju dječijih prava. Želim još da kažem, draga djeco,roditelji, da mi je veliko zadovoljstvo što sam večeras na ovom mjestu“.
Nakon zvaničnog dijela su se djeca sa poteškoćama predstavili publici kulturnim programom koji je pozdravljen velikim aplauzom i čime su pokazali, kolika je njihova želja, upornost, jačina. Nastupila su djeca iz Centra „ Zaštiti me“, Centra za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama „ Dajte nam šansu-Zvjezdice“, Instituta za moderno muzičko obrazovanje „ Opus Conmusica“ i mladi glumci Dječijeg studija glume „Roda“ sa predstavom „ Nestaško“.

Dvadesetog novembra 1959. godine, na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija je usvojena „Deklaracija o pravima djeteta“. Trideset godina kasnije, 1989.g, na isti dan, je usvojena „Konvencija o pravima djeteta“ i taj dan se u svijetu obilježava kao Medjunarodni dan dječijih prava.

 

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 028
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035
  • 037
  • 038
  • 039
  • 040
  • 041
  • 042
  • 043
  • 044
  • 045
  • 046
  • 047
  • 048
  • 049

 

Izložba radova djece sa posebnim potrebama

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009

Amir OrDesetog novembra ove godine, u Kulturnom centru Banski dvor je gostovao izraelski književnik Amir Or gdje mu je uručena nagrada „Evropski atlas lirike“ koju treću godinu zaredom dodjeluje izdavač „ Kuća poezije“ i istoimena asocijacija književnih prevodilaca Banja Luka. Žirijem je predsjedavala književnica Fiona Sampson (London), a ljubitelji poezije, proze su imali priliku da se druže sa našim eminentnim književnim stvaraocima, Vidom Ognjenović, Biserkom Rajčić, Tanjom Kragujević, Gojkom Božovićem, Milenkom Stojičićem, Zdravkom Kecmanom, Minjom Golubović.
Fiona SampsonNakon dodjele nagrade je književnik Amir Or zajedno sa Fionom Sampson posjetio Jevrejski kulturni centar „Arie Livne“, gdje se u neformalnom razgovoru sa direktorom centra Djordje Mikešom upoznao sa dosadašnjim radom kulturne ustanove te posjetio sinagogu „Ilona Vajs“. G. Or je izrazio zadovoljstvo radom i organizacijom centra i činjenicom, da na ovim prostorima postoji ustanova čiji je cilj očuvanje tradicije i kulturne baštine jevrejskog naroda, ali i promovisanje kultura drugih naroda i nacija.

Izraelski pjesnik, esejista, urednik i prevodilac svjetskog renomea, Amir Or je rodjen u Tel Avivu 1956.godine. U mladosti je bio pastir, gradjevinski radnik, restaurator, a potom je paralelno studirao filozofiju i uporednu religiju na Univerzitetu u Jerusalemu gdje je kasnije predavao religiju Stare Grčke. Predavao je poeziju na univerzitetima u Izraelu, Velikoj Britaniji, Japanu. Objavio je 11 knjiga poezije, a njegove pjesme su do sada prevedene na više od 30 jezika. Osnivač je i urednik izdavačke kuće „ Helikon“, ali i festivala poezije „ Šar“. Član je Evropske mreže za programe kreativnog pisanja i nacionalani je koordinator programa „ Pesnici za mir“ pod pokroviteljstvom UN.

U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“, u organizaciji centra i Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva je 25.10. 2016. godine održano predavanje koje je bilo posvećeno dvadesetogodišnjem uspostavljanju odnosa izmedju Japana i Bosne i Hercegovine, sa posebnim osvrtom na ekonomsku situaciju u Japanu nakon velikog zemljotresa te relacijama sa zemljama u okruženju, uključujući i Kinu. Medju zvanicama su bili Generalni konzul Srbije u Banja Luci Vladimir Nikolić, Generalni konzul Hrvatske u Banja Luci Zlatko Kramarić te brojne zvanice iz javnog i kulturnog života grada i Republike Srpske.

Arie LivnePrije obraćanja NJ.E. Ambasadora Japana u BiH Kazuya Ogawa je prisutne pozdravio predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, koji je gostu iz daleke zemlje poželio dobrodošlicu te zahvalio organizatorima na podršci u realizaciji ovog naučnog projekta. Predsjednik Društva srpsko - jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksandar Lazarević je takodje izrazio zadovoljstvo gostovanjem diplomatske delegacije Japana u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“.
Ambasador Japana Kazuyo Ogawa je naglasio značaj postojanja dvadesetogodišnjih kontinuiranih i značajnih diplomatskih odnosa izmedu Japana i BiH te podsjetio, da je u protekle dvije decenije Japan snažno i intenzivno podržavao obnovu i razvoj BiH kako u Republici Srpskoj tako i u Federaciji BiH.
kazuya ogawa„Naša ukupna pomoć BiH iznosi milijardu maraka i nakon EU i SAD, Japan je jedan od najvećih donatora, na istom nivou kao nordijske zemlje, Švajcarska i druge. Naravno da ovo nije konačan bilans, jer je naš cilj da se u ovoj zemlji počnu da realizuju investicioni projekti koji još nisu zaživjeli u pravom smislu riječi. No, mi se nadamo da će nadležni u Banja Luci, Sarajevu, Mostaru te drugim lokalnim zajednicama učiniti sve, naravno uz našu podršku, da se uspostavi samoodrživa ekonomija i iz razloga, jer se BiH nalazi na putu ulaska u Evropsku uniju.
Tema predavanja nije bila kultura, ali smo se u neformalnom razgovoru sa ambasadorom Kazuyo Ogawa dotakli i ovog segmenta te mogućeg gostovanja prijatelja iz Japana u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“.
kazuya ogawa„Ja nisam ekspert za kulturu niti kompetentan da dajem ocjenu kada je riječ o ovoj oblasti, ali mogu da kažem da mi se svidja folkolorni ambijent na ovim prostorima. Imao sam priliku prisustvovati koncertima jevrejske muzike u Sarajevu koja je svakako posebna imajući u vidu da je riječ o hiljadugodišnjoj kulturnoj tradiciji. Sada vam ne bih mogao odgovoriti na pitanje, kada bi se moglo da dogodi gostovanje japanskih umjetnika u vašem centru, ali je to svakako odličan prijedlog i razmislićemo na tu temu. Želim još da kažem, da sam večeras bio prijatno iznenadjen atmosferom u ovoj kulturnoj ustanovi što obećava, da bi se na obostrano zadovoljstvo mogla da uspostavi i kvalitetna kulturna saradnja“.
Podsjetimo, u Kulturnom centru Banski dvor, u Banja Luci je 01.06.2016. godine održan koncert pod nazivom „Put svile“ koji je prvobitno planirala gdja. Jadranka Stojaković, a nakon njene smrti organizovali njeni prijatelji u Banja Luci kome su prisustvovale i zvanice iz Japana. Povodom 20. godina uspostavljanja diplomatskih odnosa izmedju Japana i BiH je Ambasada Japana u BiH bila organizator koncerta tradicionalne japanske muzike 03.06.2016.godine, u Sarajevu pod nazivom „Sjećanje na Jadranku“, a u izvodjenju grupe B-come koja njeguje tradicionalnu japansku muziku. Koncert je održan takodje u znak sjećanja na nedavno preminulu kantautoricu i interpretatorku Jadranku Stojaković koja je veći dio svog života provela radeći i stvarajući u Japanu.

 

  • 14424227_2148227768735668_2128521770_o
  • 14424230_2148233838735061_1486520633_o
  • 14795887_2148230065402105_1959283095_o
  • 14795902_2148231378735307_1460732762_o
  • 14803266_2148230192068759_1264545887_o
  • 14803275_2148233362068442_1761024474_o
  • 14807904_2148231872068591_768768455_o
  • 14807919_2148232118735233_331254573_o
  • 14808019_2148229828735462_88701874_o
  • 14808822_2148229762068802_1237806981_o
  • 14812846_2148230392068739_1111583784_o
  • 14812847_2148232545401857_120872413_o
  • 14812850_2148228078735637_231763146_o
  • 14812934_2148231972068581_331298998_o
  • 14812965_2148228165402295_897377888_o
  • 14813091_2148233615401750_1882424550_o
  • 14813130_2148230492068729_1432342682_o
  • 14858777_2148229922068786_161536756_o
  • 14859384_2148232948735150_563964215_o
  • 14859564_2148229595402152_1305515783_o
  • 14859596_2148227898735655_459100399_o
  • 14859598_2148228042068974_1597524798_o
  • 14875815_2148227378735707_1479340785_o
  • 14876189_2148233485401763_767653612_o
  • 14876221_2148231532068625_135076237_o
  • 14876255_2148229712068807_1949244172_o
  • 14876352_2148233145401797_1389179691_o
  • 14881400_2148231458735299_1636771199_o
  • 14881486_2148230282068750_590270060_o
  • 14881515_2148232318735213_1534147699_o
  • 14894433_2148227488735696_1908827833_o
  • 14894567_2148227548735690_417159038_o

ŠANA TOVA VEMETUKA

U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne, 03.10.2016.godine su članovi Jevrejske opštine Banja Luka, članovi uprave kulturnog centra i u prisustvu velikog broja zvanica iz javnog i kulturnog života grada, članova Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva svečano proslavili dolazak Jevrejske nove godine ( Roš Hašana).
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne je članovima Jevrejske opštine uputio iskrene čestitke povodom praznika rekavši, da novu godinu slavi jevrejski narod širom svijeta, ali i da je riječ o prazniku koji je simbol mira, prijateljstva sa drugim narodima i nacijama. U to ime se zahvalio gostima poželivši i njima mnogo sreće u privatnom i poslovnom životu.

ROŠ HAŠANA

Ros HaSana Jevrejski narod širom svijeta je obilježio dolazak Jevrejske nove godine- 5775. po redu, prema hebrejskom kalendaru. U prevodu Roš Hašana znači „glava godine“ i počinje prvog dana mjeseca Tišri. Ona traje dva dana, a počinje uveče, jer je jevrejski kalendar lunarni i prema njemu dan počinje uveče i uveče se završava. Obilježava se u sinagogama, molitvama u pokajanju. Naime, prema jevrejskoj tradiciji, Roš Hašana nije vrijeme veselih proslava već se za vrijeme trajanja praznika pokušava da sagleda šta se to uradilo loše u protekloj godini te kako bi se to moglo i da popravi u novoj godini.
Tokom praznika se jedu jabuke i med koji simbolizuju slatku Novu godinu, a praznik se čestita pozdravom „Šana tova“ ( dobru godinu vam želim) ili „ Šana tova ve metuka“ ( dobru i slatku godinu vam želim).
Roš Hašana simbolizuje nastanak svijeta po Tori.

  • 14522351_2130526777172434_141635014_o
  • 14522480_2130526530505792_1951542685_o
  • 14536597_2130525973839181_802772885_o
  • 14536679_2130527463839032_1299999546_o
  • 14537032_2130526633839115_743916077_o
  • 14550508_2130526563839122_8513707_o
  • 14555748_2130526943839084_34252871_n
  • 14571972_2130526920505753_1788644171_o
  • 14572654_2130526360505809_100325832_o
  • 14585760_2130526297172482_1595558469_o
  • 14585825_2130526677172444_288367097_o
  • 14585871_2130526753839103_380715772_o
  • 14585875_2130526873839091_901026435_o

U okviru Kulturne manifestacije „ Dani Izraela i jevrejske kulture“ 2016 .godine održana je promocija dva romana, „Porajmos“ i „ Medju živima“ autora Dušana Savića koji govore o zločinima bez pretenciozne osude, ali i sjećanju na njih koje treba pamtiti, životu koji treba slaviti, ljudskim sudbinama u teškim vremenima.
Prisustvovali su poznati i priznati književnici iz Banja Luke, novinari, predstavnici Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, direktor Dječijeg pozorišta Republike Srpske Predrag Bjelošević, direktor JKC „Arie Livne Djordje Mikeš koji se u ime kulturne ustanove zahvalio književniku na gostovanju.
O stvaralaštvu i životu Dušana Savić su govorili, književnik Slobodan Bošković i profesor na Filološkom fakultetu u Banja Luci Sanja Macura.

I NA DNU BEZNAĐA POSTOJI NADA

14438927 2121610668064045 1950709641 o„Večeras, imamo priliku da se družimo sa piscem koji je relativno kasno zakoračio u svijet literature, ali, moram odmah da naglasim, da to nimalo ne umanjuje značaj ova dva romana o kojima će biti riječi i da je to rijetkost medju piscima. A, zašto je došlo do kasnog angažamana, kasnije će nam sam pisac pojasniti. Ono što bih želio da kažem na početku je, da je za mene kao pisca i nekog ko je prikazivao knjige, novost u romanima Dušana Savića to - da je na najbolji mogući način pretočio dio filmske umjetnosti u jedno književno stvaralaštvo. Čitajući, na momente sam, tako da kažem, mogao da vidim filmske scene“, rekao je Slobodan Bošković.
Profesor na Filološkom fakultetu u Banja Luci Sanja Macura je izrazila zadovoljstvo što ima priliku da govori o oba romana na jednom mjestu.
„Imala sam priliku da prošle godine, na Sajmu knjiga u Beogradu, govorim o romanu „ Medju živima“, a ove godine i o tom djelu i romanu „ Porajmos“ koji je na mene ostavio isto snažan utisak kao i „Medu živima“. Ja ne volim da na promocijama govorim tipično kritičarski bez obzira na to ko sjedio u publici i zato što je to prvenstveno priča o nečem što je na mene ostavilo intimni, čitalački trag.“
Poznanstvo sa književnikom Dušanom Savićem, kako reče profesorica Macura, datira nakon jednog neformalnog druženja sa književnikom Rankom Risojevićem, a onda je uslijedio i drugi susret. Nakon čitanja prvih stranica oba romana je shvatila, da je riječ o kvalitetnim književnim djelima koja zaslužuju posebnu pažnju.
„Pročitala sam taj roman i bila veoma iznenadjena onim što sam saznala iz njega. Naime, ime i prezime književnika mi je bilo, blago rečeno, nepoznato u svijetu savremene srpske književnosti koju pretendujem pratiti. Bila sam zatečena stilom pisanja koji je bio potpuno svjež i jasan. Moj drugi susret sa Savićem je bio anonimnog tipa. On je poslao rukopis romana „Medju živima“ za književnu nagradu „Zlatna sova“, a medju članovima žirija je bila i moja malenkost. Nadala sam se da će ući medju tri nagradjena rukopisa, ali je ušao samo u onaj krug rukopisa koji su objavljeni. Dakle, bez toga da bude nagradjen.“
Podsjetila je, da je Dušan Savić član Udruženja književnika Republike Srpske, Udruženja književnika Vojvodine, austrijskog PEN centra. Da živi izmedju Beča, Sombora, Banja Luke, ali da se ta, kako reče Macura, njegova raspolućenost, to književnikovo bitisanje u više gradova ne osjeća u njegovim romanima. Da ta mjesta nisu neka tačka oko koje se vrti tematika u knjigama.
„Znate, radi se o tematici koja se tiče ljudskih sudbina u nekim teškim vremenima, a oba romana su ipak priča za sebe. Pa, prosto ne znam kako ih staviti u istu promociju. No, zasigurno ćemo se snaći i na kraju ovog izlaganja shvatiti njihovu suštinu i poruku koju je njima želio da prenese javnosti Dušan Savić. Ima jedna rečenica koja kaže, „ Ne zapisuj ništa što ne želiš da neko drugi pročita“ i ona stoji kao motivaciona u oba romana. Na nju bih nadovezala još jednu misao, „ Istina pisana tudjom rukom je često opasnija od mača“, što je takodje nešto što je imanentno ovim književnim djelima. Jer, Dušan Savić je uspio da u njima ostavi jedno validno svjedočenje o vremenu, dogadjajima, ljudima u jednom istorijskom i teškom periodu. Naime, mi živimo u ambijentu u kojem je prisutna takva žedj za revizijom istorije, želja pojedinih da o nama i o onom što se dešavalo na ovim prostorima u prethodnom periodu pišu nekim drugim jezikom. Hoću reći, da prepravljaju utvrdjene činjenice. Da pišu preko onoga što već postoji, a što je suprotno od istine. Na sreću, postoje oni koji žele da zaštite generacije od takve revizije, izvitoperenih činjenica, a medju njima je svakako književnik Dušan Savić.“
Profesorica Sanja Macura kaže, da je čitanju romana „ Porajmos“ prišla sa odredjenim predubjedjenjem. Naime, poznato je značenje riječi „porajmos“. Da se odnosi na genocid i Holokaust počinjen nad romskim, srpskim i jevrejskim narodom. Da označava ljudsko beznadje, bol, patnju u Drugom svjetskom ratu. No, kako reče, takve vrste očaja nije bilo u romanu.
„Očekivala sam obrise smrti. No, toga nije bilo. Iz ovog romana, zapravo, progovara život koji se prelio u roman „Medju živima“. Ono na čemu je koncipiran roman „ Porajmos“ jeste povezivanje sudbine jednog Roma, Jevrejina i Srbina koji se u nekim normalnim okolnostima nikada, vjerovatno, ne bi ni sreli. A, koje je ludilo zvano Drugi svjetski rat dovelo na istu raskrsnicu životnih puteva. Koju, na žalost, nisu svi prošli na isti način. Ukratko, u središtu romana „Porajmos“ stoji nešto što bih nazvala - pisanje o zločinu bez osude. Ne bez osude zločina samog po sebi, nego nema tog pretencioznog pokušaja da kažemo – da je svaki pripadnik nekog pokreta, koji je istorijski definisan kao zločinački, ili pak pripadnik naroda u čije ime su pojedini organizovali zločine isti kao taj pokret odnosno organizacija. Naprotiv, toga nema u ovim romanima. I to je jako važna poruka. U ovom romanu nalazimo one koji su spasili život tom Jevrejinu, jedno vrijeme uspjevali da održe u životu i tog muzičara Roma i treći junak koji je Srbin.“
Ne voli kaže da prepričava radnju knjige, jer svaki čitalac treba da čitajući doživi na svoj način i donese induvidualni zaključak. No, ne može, a da kao stručnjak ne kaže, da se u romanu „ Medju živima“ radi o likovima koji se našli u onoj životnoj situaciji u kojoj je sve bude promijenjeno u jednoj sekundi.
„On vrvi od likova, poruka onih koji su ostali živi. Mnogo njih je ubijeno u najstrašnijim godinama od kada postoji ljudska civilizacija. Ali, u romanu „Medju živima“ su glasovi onih koji su opstali. Koliko god je strašno prihvatiti činjenicu nestajanja ljudskog bića, ostaju oni koji sa sobom nose pečat toga što su živi i pečat toga, da su svi njihovi nestali. I oni nastavljaju da tragaju za svojim najmilijima, nadaju se da su živi. Koliki je teret života poslije tako masovnog ubijanja, smrti, toliko je isti teret spoznaje, da je možda, tamo negdje živ neko ko ti je blizak. A, to i jeste suština ovog romana.“
„Bog više neće imati prilku da broji njihove suze“, kaže autor romana „Medju živima“. Ali, taman kada pomislite, da će ostaviti nekome šansu da bez strašnog biljega od rata nastavi da živi, taj „neko“, kako je obrazložila prof. Macura, ipak biva nemilosrdan. „ Jer, Bog ipak broji suze“, predočila je nekoliko rečenica iz romana koje nisu ostavile ni publiku ravnodušnom.
„Koliko god da trajao trenutak sa bližnjima, on ne može da bude suviše dug. Jer, nikada ne znamo, da li će sledeći trenutak bespovratno da ih oduzme od nas. I da su oni živi onoliko koliko smo mi živi. Što mislim da je poruka ovih romana koje sam ja izuzetno emotivno doživjela.“
14438927 2121610934730685 452954679 oProfesorica Sanja Macura kaže, da je za oba romana zajedničko to, da su knjige pune života i da, uprkos činjenici da je riječ o tematici u kojoj je smrt konstantno prisutna ipak nema patetizacije likova, dogadjaja. Nema, patetizacije jedne strašne priče. Osvrnula se i na komentar g.Boškovića, da se čitajući oba romana stiče utisak kao da su pisani za scenario, kao da je riječ o filmu koji „teče“ kroz knjige. Njeno je mišljenje, da bi bila beskrajna šteta kada se ne bio snimio film upravo prema onom što je napisano u romanima i naglasila, da nijedan od dva romana nisu „platili danak“ toga što su pisani, uslovno rečeno, filmskim stilom. Ona smatra da su time još više obogaćeni.
„O ovoj temi na način na koji je to uradio Dušan Savić, koliko je meni poznato, ne piše niko i zato toplo preporučujem oba romana čitaocima, jer u njima možete pronaći svaki današnji trenutak kao i ono kroz šta smo prošli nedavno na ovim prostorima te najstrašnije trenutke koji su se dogodili u istoriji civilizacije, u Drugom svjetskom ratu. Ovo su romani koji govore o opstanku, makar kroz sjećanje, kroz činjenicu da neko zna da si bio tu čak i ako fizički više nisi prisutan. To je ta slava životu gdje nema odustajanja. Jer, čak i na dnu beznadja mora da postoji nada. Jedan od junaka kaže „ Gubim nadu, ali ako je izgubim ništa se više ne može promijeniti. Dakle, i na dnu koji se zvao Aušvic je morala da postoji nada.“
Nakon pogovora književnika Slobodana Boškovića i profesorice Sanje Macure, obratio se autor romana „ Porajmos“ i „Medju živima“ Dušan Savić. Oba književna kritičara su se osvrnula na stil pisanja koji podsjeća na filmski scenario. Naime, g. Savić je veliki prijatelj čuvenog, jugoslovenskog režisera Lordana Zafranovića, njegov dugodišnji saradnik na filmskim projektima što je svakako imalo odredjeni uticaj na njegov stvaralački rad.
„Kako bih to rekao, želio sam da tim filmskim slikama stvorim neke žive slike u knjigama. Znači, da kada neko čita ono što je prozno napisano, da ima osećaj da to gleda kroz objektiv kamere. Bio sam dugo pomoćnik Lordana Zafranovića i on je čest gost kod nas kada je na relaciji Prag-Zagreb. Tokom jedne posete, nešto sam se motao po kuhinji, a on je ostao da razgovara sa suprugom. Čuo sam kako je rekao supruzi, „Nikada nisam imao boljeg pomoćnika od Duje“. Tako me zvao. Na što sam mu ja odgovorio, „ Pa, to mi nikada nisi rekao“, a on dodao, „ Pa, da sam ti rekao ti bi se pohasio i ne bi bio ono što jesi“. Istina je da je druženje i rad sa takvim filmskim velikanom uticalo na moje pisanje.“
No, na stvaralaštvo književnika Dušana Savića imale su, može se reći, presudan značaj neke životne okolnosti. Teška saobraćajna nesreća koju je 1999. godine doživio u Banja Luci te druženje sa intelektualcima iz naših krajeva, u Beču odredili su putanju njegovog književnog rada.
„Da, nakon saobraćajne nezgode sam otišao u invalidsku penziju kao mlad čovek, sa nekih 48 godina. Stvorio se jedan višak vremena koji sam trebao da iskoristim. Od malena sam imao amfiniteta prema pisanju, ali tada nisam imao to preko potrebno vreme. Ženidba, deca, trka za zaradom da opstane porodica su me sprečavali. E, onda, pošto sam veći deo života radio na filmu, od mladih dana bio medju glumcima, nekako je ta kreativnost bila stalno u meni, negde čučala, ali nikako da se ispolji. Taj ogromni višak vremena stvoren nakon nesreće je, pored navedenog, bio inicijalan da krenem pisati. U Beču upoznajem jednog kolegu koji je predložio da posetimo klub u kom se sastaju intelektualci, pisci, pesnici...Bio je to predivan podrumski prostor i tu se spontano došlo do ideje, da nas dvanaest osnujemo udruženje koje smo nazvali „ Bojaton“. Pa, smo organizovali izložbe, promocije, jer je poznato da je austrijska vlada spremna da pomogne rad zavičajnih klubova u njenoj zemlji. Našli smo se iz raznih branši i tako je to krenulo. A, meni je zapalo, eto slučajnosti, da se pobrinem oko pisanja.“
Napisao je, priča, Dušan Savić prvo zbirku poezije, ali nije bio zadovoljan, pa je odlučio da se oproba u prozi. Uslijedila je zbirku kratkih priča pod nazivom „Sedlo - Banja Luka iz kofera uspomena“.
„Priču pod nazivom „Sedlo“ je objavila beogradska „Politika“ 2007. godine što je bila velika motivacija za mene. Te priče su nastale slušajući ono što su pričali moj otac, što se govorilo u familiji. Želeo sam da se to ne zaboravi i tako je nastala. No, još sam bio neiskusan u tom poslu. Setio sam se priče američkog književnika Vilijama Foknera koji je rekao, da onaj koji počne da se bavi literaturom prvo piše pesme. Pa, onda vidi da to ne ide te počne da piše kratke priče. Pa, kada vidi da i to ne ide, onda se nadje u romanu. Što bi se moglo odnositi i na mene. Elem, pošto kratke priče niko neće da objavljuje i kratku formu, pokušao sam da napravim nešto izmedju, a što je dovelo do ovakog načina pisanja - da sve bude roman, ali da se može razdvojiti i kao zasebna priča.“
Na pitanje, da nije, možda, počeo kasno da se bavi pisanjem, replicirala je profesorica Sanja Macura.
„Šta znači na vrijeme !? To znači u pravo vrijeme. U vrijeme kada je iz ko zna kakavih životnih okolnosti bio baš trenutak da Dušan Savić može da piše na ovakav način. Postoje ljudi koji, zapravo, nikada ne udju u svijet pisane riječi, a počnu „na vrijeme“. Nekada mi, da vam pravo kažem, treba detoksikacija nakon čitanja pojedinih rukopisa. Pa bih u kontekstu ove priče o tome, da li je neko kasno ili rano počeo da piše, podsjetila na jednu rečenicu koja se provalačila kroz sve moguće tekstove o Meši Selimoviću. Znate, i za njega se govorilo da je realtivo kasno počeo da piše, u četrdesetim godinama. Za mene, mladog studenta, to su bile kasne godine, ali to nije bilo kasno. Nikako“.
Zajednički zaključak sviju koji su učestvovali u promociji ova dva romana glasi, da predstavljaju cjelinu, da u njima postoji poruka kojom se kaže, da se ništa ne dešava slučajno. Da postoji „nešto što je iznad nas“, da to „nešto“ rukovodi svima nama. Ali, i da na drugoj strani postoje životne odluke koje su isključivo naše i u kojima, kada ih donosimo moralno čisti pred samim sobom, onda smo i pred tim „nekim“, „nečim“ takodje moralno čisti. Jer, nikada čovjek ne zna zašto je nešto dobro ma koliko izgledalo strašno u odredjenom trenutku.
„Kažu, da se uvijek sve dešava baš tada kada i treba. To je ona, naša, vječna misao, „ pusti, ne znaš zašto je nešto dobro“. Tako da lično mislim, da su romani „Porajmos“ i „ Medju živima“ nastali baš u trenutku kada je to trebalo. Mnogo šta se ima reći o ovim romanima. No, kako sam to već rekla, prepustiću to čitalačkoj publici, kritičarima“, poručila je na kraju izlaganja profesorica Sanja Macura

Biografija

14424136 2121610098064102 114625536 oKnjiževnik Dušan Savić je rodjen 21.08.1952.godine u Banja Luci. Veći dio života je proveo u Zagrebu gdje je radio kao producent i pomoćnik režije. Početkom devedetih odlazi u Beč gdje radi kao nastavnik u austrijskim redovnim školama. Nakon saobraćajne nesreće koju je 1999. godine doživio u Banja Luci, okrenuo se vajanju i literarnom stvaralaštvu. Prvu zbirku pjesama pod nazivom „ Kamenje govori“ objavio je 2006.godine za bugarsku izdavačku kuću, u Sofiji. Roman „ Bečki točak“ je objavio 2009.godine na srpskom, a zatim na njemačkom jeziku. Na konkursu za kratku priču Simka Kabiljo – „Židovske kulturne scene Bejahad“ iz Zagreba je dobio svoju prvu književnu nagradu za priču „ El Bahar“. Autor je dva romana „Medju živima“ i „Porajmos“. Živi i stvara u Beču i Somboru. Član je Udruženja književnika Republike Srpske, Udruženja književnika Vojvodine, austrijskog PEN centra.

  • 14407921_2121610381397407_478874434_o
  • 14408059_2121610748064037_1559915503_o
  • 14424102_2121610021397443_15428282_o
  • 14424136_2121610098064102_114625536_o
  • 14438764_2121610291397416_1333317638_o
  • 14438927_2121610668064045_1950709641_o
  • 14438927_2121610934730685_452954679_o
  • 14438950_2121610791397366_753871120_o
  • 14446493_2121610428064069_1001340435_o
  • 14453858_2121610454730733_1263382041_o
  • 14453858_2121610511397394_1461396577_o
  • 14454009_2121610351397410_1344013866_o
  • 14454054_2121610551397390_664812534_o

U Kulturnom centru Banski dvor je nastupom Srpsko-jevrejskog pevačkog društva „Braća Baruh“ iz Beograda, 17.09. 2016. godine završena treća po redu kulturna manifestacija „ Dani Izraela i jevrejske kulture“ čiji su organizatori Jevrejski kulturni centar „Arie Livne“, Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva, Generalni konzulat Srbije, grad Banja Luka, kabinet Predsjednika Republike Srpske, Sekretarijat za vjere Republike Srpske.
14393977 2120344371524008 1495199556 oPredsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne se zahvalio organizatorima koji su se potrudili da kulturni dogadja učine značajnim i prepoznatljivim, a posebno Društvu srpsko-jevrejskog prijateljstva i njegovom predsjedniku prof.dr. Aleksandru Lazareviću koji je zaslužan što je banjalučka publika imala priliku da uživa u bravuroznom nastupu hora „ Braća Baruh“, te Generalnom konzulatu Srbije kao jednom od organizatora.
Predsjednik Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva prof.dr. Lazarević je najavio nove kulturne dogadjaje te gostovanje umjetnika iz svijeta u danima koji su pred nama, a u saradnji sa JKC „Arie Livne“. Publici, gostima se obratio i Generalni konzul Srbije rekavši, da je manifestacija od velikog značaja za kulturu oba naroda i jačanje medjusobnih veza i saradnje. Nakon obraćanja organizatora, g. Arie Livne je pozvao da mu se na bini pridruži akademski slikar Milivoje Unković, koji je u znak podrške i zahvalnosti poklonio JKC „ Arie Livne“ i njegovom počasnom predsjedniku umjetničko djelo sa simboličnim motivima na što je g. Livne, takodje u znak poštovanja prema poznatom i priznatom umjetniku uručio poklon – uramljenu Hamsu ( jedan od religijskih simbola judaizma).

MUZIKA KOJA SE PJEVA DUŠOM I SRCEM

Nakon intoniranja izraelske himne „ Hatikva“ uslijedio je veličanstven nastup Srpsko-jevrejskog pjevačkog društva „ Braća Baruh“ iz Beograda. Teško je pretočiti u riječi kako je izgledao muzički performans jednog od najstarijih jevrejskih horova koji je definitivno osvojio banjalučku publiku. U kratkom razgovoru sa predsjednicom hora Brankom Cvejić Mezei, na konstataciju, da je riječ o božanstvenom nastupu, nevjerovatnim vokalnim kvalitetima članova hora, muzičarima u čijim rukama instrumenti „ sami sviraju“, nasmijala se i rekla skromno, „ Znate, to je zato, jer mi pevamo srcem. Može to još bolje, naravno, uvijek može bolje od boljeg, ali bez duše i srca nema prave muzike niti nastupa“.
Gospodja Cvejić-Mezei je izrazila veliko zadovoljstvo što hor nastupa nakon velike pauze u Banja Luci (poslednji nastup je bio 1993.godine) i što priča o dva naroda, srpskom i jevrejskom, traje i što je jedna od zaslužnih za jačanje veza upravo muzika koju izvodi hor koji ona vodi.
„Priča o Jevrejima i Srbima traje mnogo vekova. Trajaćemo i mi koji želimo da tu priču učinimo još lepšom. Podsetiću, da je muzika u Srbiji počela da „živi“ u evropskom smislu tako što je jedan Jevrej, koji se zvao Josip Šlezinger, doneo note na dvor Miloša Obrenovića i odlučio da njegove činovnike, pomoćnike, vojnike nauči da pevaju onako kako se to radi u Evropi. Doneo je i evropske instrumenete i tako je sve krenulo kada je reč o muzici. A, dogodilo se i to da jed 1879. godine osnovan hor „ Braća Baruh“, mešoviti hor po sastavu i nacionalnosti, što je najbolji primer saradnje izmedju Jevreja i Srba. Mi se trudimo da budemo na na nivou zadatka, ravnopravno se tretiraju svi članovi, izvodimo kompozicije duhovnog i svetovnog sadržaja. Ukratko, pesmom i igrom nastojimo da „udahnemo“ na ovim prostorima pozitivnu energiju, osećaj za ljubav, osećaj poštovanja....“
14424149 2120342318190880 717827345 oDirigent hora „Braća Baruh“ Stefan Zekić je svakako jedan od najzaslužnijih što pjevanje, sviranje na instrimentima njegovih muzičara zvuče i djeluju kao cjelina.
„Hvala od srca na komplimentima. Trudimo se, a šta drugo da kažem. Vežbamo mnogo, svaki nastup je za nas uvek izazov ma gde on bio kao što je i ovaj večeras u Banja Luci. Počašćeni smo što smo pozvani da gostujemo i nadamo se da ćemo se uskoro ponovo družiti“
Podsjetimo, Stefan Zekić je rodjen 1983.godine u Beogradu, diplomirao je na odsjeku za dirigovanje, a apsolvent je na odsjeku za solo pjevanje na FMU u Beogradu. Usavršavao se na seminarima i majstorskim radionicama kod uglednih dirigenata poput Uroša Lajovića (Austrija), Endrua Perota ( Velika Britanija), Maksa Fraja ( Njemačka). Trenutno je na doktorskim studijama na odsjeku za dirigovanje na FMU u Beogradu. Diriguje od svoje sedamnaeste godine, a od 2006. godine je postavljen na mjesto šefa dirigenta najstarijeg jevrejskog hora na svijetu, „Braća Baruh“. Dirigent je i Jevrejskog kamernog orkestra od njegovog osnivanja. Medju istaknutim umjetnicima sa kojima je saradjivao se izdvajaju, oskarovac Jiržij Mencel, Dzon Ramster, Martin Evans, Olga Makarina, Ištvan Sekelj, Eraldo Salmijeri i drugi.
Publika je uživala u izvodjenju arija mlade sopranistice Aleksandre Jovanović čiji je nastup nagradjen gromoglasnim aplauzom i za koju, kako rekoše poznavaoci ozbiljne muzike, zasigurno stoji velika umjetnička karijera. Kompozicije pod nazivom, „ L, dor vador“, „ Avinu malkeynu“, „Hofmanove priče“, „Psalm 150“ , onako kako je to otpjevala Jovanović, su prisutne „ostavile bez daha“.
Bariton Vuk Zekić je izveo kompoziciju pod nazivom „ Priča“ na način na koji to čine svjetski profesionalci, a što se može reći i za njegovog kolegu, tenora Vanju Biserčića i kompoziciju „ Rukoveti“ koju je podario ljubiteljima kvalitetne muzike u Kulturnom centru Banski dvor.
Svakako bi bilo nepravedno ne pomenuti imena ostalih izvodjača za koje važi sve što je rečeno za prethodne. Medju njima prvenstveno gospodina Ladislava Mezei (violončelo), koji je sjajno vodio ovu muzičku priču, profesionalac sa velikom karijerom i dugim stažom u svijetu muzike, zatim Milana Benedek (gitara), Maša Nedeljković ( gitara), Vladimir Atlagić (bariton-perkusije), Nenad Ivović (klavirska pratnja).


14407969 2120347418190370 375085435 oSrpsko-jevrejsko pjevačko društvo „Braća Baruh“ je osnovano 1879.godine. Prvo kao Srpsko-jevrejsko pjevačko društvo, a onda je 1952. godine promijenio naziv u sadašnji u spomen na trojicu braće iz poznate jevrejske porodice Baruh iz Beograda stradale u pogromima početkom Drugog svjetskog rata. Neki istraživači tvrde, da je riječ o najstarijem horu na svijetu. Tokom dugogodišnjeg rada hor je priredio veliki broj koncerata u svima značajnim muzičkim centrima bivše Jugoslavije, dok su inostrana gostovanja ostvarena širom svijeta, od Evrope, Azije do koncerta u Karnegi Holu, u Njujorku 1978.godine.
Hor „Braća Baruh“ je učesnik svih najvažnijih festivala ozbiljne muzike ( BEMUS, BELEF, Mokranjčevih dana u Negotinu, JHS u Nišu i dr. ) odakle redovno donosi niz nagrada i priznanja za svoj rad. Na ogromnom repertoaru hora se nalaze najpoznatija djela muzičke literature svjetskih autora, srpskih stvaralaca i jevrejskih kompozitora kroz sve epohe i stilove.
Neke od najznačajnih ličnosti iz istorije naše umjetničke muzike bile su na čelu hora „ Braća Baruh“, a medju njima su, S.S. Mokranjac, J. Marinković, S. Hristić, B. Babić, B. Paščan, A. Vujić i dr.
Medju najistaknutijim vokalnim solistima koji su učestvovali na koncertima hora svakako treba pomenuti imena, Dušana Cvejića, Brede Kalef, Djurdjavke Čakarević i u novije vrijeme Jadranke Jovanović, Slavoljuba Kocića, Živojina Ćirića i drugih.
Za PGP RTS je hor snimio dvije LP ploče i jedan CD, sa jevrejskom sinagogalnom i tradicionalnom muzikom. Nakon vrlo uspješnog koncerta pod nazivom „ Jerusalim od zlata“ u velikoj dvorani zadužbine Ilije M. Kolarca, snimljen je istoimeni kompakt – disk 2007. godine.
U proteklih pet godina je hor osvojio niz značajnih nagrada: II nagrada na Medjunarodnom takmičenju pravoslavne horske muzike u Hajnovici ( Poljska), II nagrada na „Ohridskom horskom festivalu“ (Makedonija), II nagrada na 21. Internacionalnom horskom takmičenju duhovne muzike u Namestovu ( Slovačka), III nagrada na Internacionalnom horskom takmičenju „ Georgi Dmitrov“ u Varni ( Bugarska). Zatim, dvije srebrne medalje u kategoriji mješovitih horova i u kategoriji duhovne muzike na „Interkultur takmičenju“ u Vrnjačkoj Banju, bronzana medalja na 34. Internacionalnom takmičenju horova u Prevezi ( Grčka).
Hor „Braća Baruh“ je i dva puta odlikovan od strane negdašnjeg Predsjedništva SFRJ za doprinos kulturnoj afirmaciji zemlje.

  • 14285718_2120346934857085_1763994366_o
  • 14339215_2120344164857362_69599851_o
  • 14339798_2120346131523832_1917510105_o
  • 14374616_2120342464857532_1344599991_o
  • 14374624_2120349538190158_1072933514_o
  • 14374631_2120346054857173_1762032397_o
  • 14374651_2120342011524244_653770147_o
  • 14374651_2120345958190516_1894285416_o
  • 14374677_2120342661524179_1176912834_o
  • 14374689_2120344498190662_194176889_o
  • 14374689_2120345828190529_1303719749_o
  • 14374690_2120344198190692_2040835556_o
  • 14375152_2120346201523825_540895873_o
  • 14375167_2120349338190178_940928702_o
  • 14375172_2120349341523511_72663413_o
  • 14375195_2120346714857107_271038552_o
  • 14375224_2120342378190874_14218291_o
  • 14375265_2120343208190791_843558016_o
  • 14375268_2120344218190690_251191757_o
  • 14375314_2120341698190942_2070839705_o
  • 14375341_2120344044857374_574321980_o
  • 14375390_2120344108190701_1987153859_o
  • 14375414_2120346584857120_1792081941_o
  • 14393216_2120347291523716_1734029676_o
  • 14393268_2120348224856956_740689495_o
  • 14393295_2120343798190732_1143530362_o
  • 14393324_2120342814857497_1595989201_o
  • 14393377_2120348144856964_1448263529_o
  • 14393397_2120345531523892_246200837_o
  • 14393804_2120346604857118_1568383767_o
  • 14393813_2120346014857177_1065809227_o
  • 14393822_2120346864857092_614563829_o
  • 14393838_2120342981524147_1710496859_o
  • 14393880_2120346301523815_574806687_o
  • 14393888_2120344621523983_1764390636_o
  • 14393915_2120349271523518_893534538_o
  • 14393954_2120342074857571_518601753_o
  • 14393956_2120347344857044_1795141375_o
  • 14393977_2120344371524008_1495199556_o
  • 14393978_2120349471523498_1303793986_o
  • 14407799_2120342474857531_1366772824_o
  • 14407841_2120344261524019_854388684_o
  • 14407867_2120342411524204_2036896855_o
  • 14407969_2120347418190370_375085435_o
  • 14407996_2120343328190779_726541846_o
  • 14408017_2120342588190853_651845541_o
  • 14408024_2120345651523880_1663812034_o
  • 14408098_2120343374857441_1859400677_o
  • 14408199_2120347014857077_546780686_o
  • 14408205_2120345991523846_299905984_o
  • 14408237_2120346801523765_18930414_o
  • 14408301_2120347188190393_1005833335_o
  • 14408332_2120349558190156_1729944380_o
  • 14408335_2120346234857155_1389798383_o
  • 14408383_2120344091524036_259608889_o
  • 14408392_2120345294857249_515434526_o
  • 14423569_2120346354857143_795743253_o
  • 14423599_2120342098190902_2090416905_o
  • 14423612_2120344581523987_1648281235_o
  • 14423672_2120346854857093_142392312_o
  • 14423680_2120344364857342_1684032873_o
  • 14423696_2120346784857100_1250189510_o
  • 14423737_2120343168190795_142969748_o
  • 14423740_2120347591523686_2040374638_o
  • 14423762_2120346428190469_2075679334_o
  • 14423804_2120342438190868_1751896503_o
  • 14423829_2120342548190857_742689796_o
  • 14423980_2120341548190957_1771395768_o
  • 14423992_2120341758190936_1409155527_o
  • 14423994_2120344131524032_1231137604_o
  • 14424028_2120342734857505_312651358_o
  • 14424065_2120341648190947_760947834_o
  • 14424070_2120342608190851_1129123976_o
  • 14424083_2120342511524194_1226395164_o
  • 14424100_2120345464857232_1292060959_o
  • 14424109_2120349504856828_935268974_o
  • 14424142_2120342688190843_1391687742_o
  • 14424149_2120342318190880_717827345_o
  • 14424178_2120349254856853_1326660689_o
  • 14424209_2120349404856838_322303854_o
  • 14424224_2120344248190687_1105074750_o
  • 14438794_2120343754857403_1025063934_o
  • 14438809_2120347028190409_1887962240_o
  • 14438851_2120349314856847_1767677423_o
  • 14438877_2120344341524011_1136312290_o
  • 14438892_2120344754857303_2025519786_o
  • 14438930_2120345604857218_1076042132_o
  • 14438993_2120344434857335_879388980_o
  • 14439013_2120349058190206_751485919_o

U prisustvu velikog broja zvanica iz javnog, kulturnog života grada Banja Luke, Republike Srpske, Bosne i Hercegovine je u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ 16.09. ove godine, u 19 časova i 30 minuta svečano otvorena kulturna manifestacija „ Dani Izraela i jevrejske kulture“. Ovo je treći put zaredom kako centar organizovanjem izložbi, književnih večeri, koncertnih nastupa obilježava kulturni dogadjaj koji se može s punim pravom nazvati tradicionalnim. Pored Jevrejskog kulturnog centra“ Arie Livne“, koji je domaćin i organizator, treba naglasati da je ove godine veliku ulogu u organizaciji imalo Društvo srpko-jevrejskog prijateljstva čiji je predsjednik prof.dr. Aleksandar Lazarević, jedan od najzaslužnijih za gostovanje jednog od najstarijih jevrejskih horova na svijetu Srpsko-jevrejskog pjevačkog društva „ Braća Baruh“ iz Beograda. Manifestaciju je podržao i Generalni konzulat Srbije u Banja Luci, kabinet Predsednika Republike Srpske, grad Banja Luka.

14408242 2120255128199599 1520180634 oKulturnu manifestaciju je otvorio prof.dr. Aeksandar Lazarević rekavši, da se samo zajedničkim djelovanjem može postići cilj kao što je to slučaj i sa organizovanjem kulturne manifestacije „Dani Izraela i jevrejske kulture“.
„Ganule su me riječi Konzula Srbije Vladimira Nikolića koji je rekao, „ zajedno i u dobru i u zlu“, a na što sam ja dodao , „ zajedno smo jači“. Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva je osnovano, kao što je mnogima poznato, u januaru mjesecu ove godine i ovo je prvi put da se uključilo u organizovanje jednog kulturnog dogadjaja zajedno sa Jevrejskim kulturnim centrom „ Arie Livne“ i Jevrejskom opštinom Banja Luka. Potrudili smo se da dovedemo hor „ Braća Baruh“, jedan od najstarijih na svijetu, i to je naš poklon gradu i prijateljima. Nadam se da ćemo iduće godine da dovedemo goste i Izraela i cijelog svijeta za što treba da budemo još organizovaniji i na nivou zadatka. Zahvalio bih se još jednom g. Arie Livne koji je najzaslužniji što je ova kulturna ustanova postala biti prepoznatljiva za kratko vrijeme.“
Ispred Gradske uprave Banja Luka se obratila Ljubinka Dragojević koja je izrazila zadovoljstvo organizacijom.
„Želim da naglasim, da smo mi iz Gradske uprave Banja Luka prepoznali značaj manifestacije „ Dani Izraela i jevrejske kulture“. Mi želimo da jačamo mostove prijateljstva izmedju dva naroda i nastojaćemo da u okviru naših mogućnosti pomažemo organizaciju kulturnih dogadjaja pod okriljem Jevrejskog kulturnog centra „ Arie Livne““.
Direktor JKC „ Arie Livne“ Djordje Mikeš je rekao, da je manifestacija prilika da se promoviše kultura jevrejskog naroda koji živi na ovim prostorima 450 godina i jača saradnja izmedju RS i Izraela .
„ Sve više ljudi iz Izraela dolazi u Republiku Srpsku i traži prostor da počne da se bavi ozbiljnim poslovima te se nadam da će ovakvi dogadjaji da pomognu jačanju i drugih vidova saradnje“.

IZLOŽBA “KADA SU KOMŠIJE BILI LJUDI”

14393831 2120254721532973 142360222 oPrvi dan kulturne manifestacije “Dani Izraela I jevrejske kulture” posjetioci su imali priliku da vide dokumentovanu izložbu autora dr. Elijasa Taubera koja je posvećena ljudima koji su tokom Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini rizikovali svoje živote kako bi spasili živote Jevreja, svojih sugradjana, prijatelja. Izložba je nastala prije osam godina, nakon posjete Muzeju Jevreja u BiH, kada je dr. Tauber shvatio, da o ljudima koji su pokazali veliku ljudsku hrabrost i gradjansku dužnost ne postoji pisani trag.

“Izložba je nastala iz čiste želje da se sačuva uspomena na te ljude. Shvatio sam i to da Holokaust nije samo uništavanje nego i spašavanje ljudskih života i da ti ljudi koji su zaista tako bezrezervno ušli u tako opasnu za njih priču moraju da na neki način budu apostrofirani, istaknuti. Jer, ne samo da su rizikovali sopstveni život nego su i pojedini medju njima stradali. Izložba govori o 47 ljudi koji su spašavali Jevreje i nagradjeni Medaljom pravednika od strane Muzeja Holokausta Jadvašem, u Izraelu. Danas je taj broj povećan na 53 osobe i on nije konačan, jer u istraživanjima koje sam obavio postoji još pedesetak slučajeva koje treba razmotriti. Da i njih komisija u Jadvašemu uzme u obzir i dodijeli Medalju pravednika.“

Najveće odlikovanje za hrabrost koje se dodjeluje od strane države Izrael, odnosno Muzeja Holokausta u Jadvašemu ima posebnu težinu.
„ Nije jednostavno dobiti Medalju pravednika, jer se sve na odredjeni način važe. Dakle, moralne osobine onoga koji je spasio jevrejski život u Drugom svjetskom ratu, pa da li je on to uradio za neki interes ili je zaista samo želio da nekome pomogne. To je vrlo važno da znamo. Primjera radi ću navesti, da Šindler koji je spasio 700 Jevreja u svojoj fabrici, nije dobio pravo da zasadi u Šumi mučenika svoje drvo zato što nije imao čistu moralnu prošlost. Pitanje je da li bi uopšte i dobio Medalju pravednika da glavni sudija komisije u Jadvašemu, koji je razmatrao ove slučajeve, nije bio jedan od onih 700 koji su bili spašeni. Procjenjuje se znači svaki trenutak u životu jednog čovjeka da bi mogao biti nagradjen medaljom. Uobičajeno je da Jadvašem medalju dodjeluje i posmrtno“.
Na svakom od panoa je ispisana biografija osobe koja je spasila jevrejski život. Sve su one medjusobno različite, ali i slične u jednom, a to je ono što se zove hrabrost, humanost.
„ Na žalost nemamo nekoga iz Banja Luke poznatog da je spašavo Jevreje. Možda ima i vjerovatno ima, ali moramo da znamo da je jedan dio Jevreja , onih koji su bili spašeni u prvom pokušaju, nije preživio i nije mogao da ostavi svoje svjedočenje. Zatim, mnogi su umrli nakon okončanja rata i više nije bilo mogućnosti da svjedoče i da se ovakve priče zabilježe. Ovdje ima veličanstvenih detalja kada su u pitanju Tuzla, Sarajevo, Bjeljina. Recimo u Bjeljini je izvesni Risto Ristić trčao od kuće do kuće da spasi Jevreje. On je saznao da će tu noć Jevreji biti odvedeni u logore, pa je apelovao da bježe, sklone se. Rizikovao je svoj život, ali je uspio da nagovori odredjeni broj Jevreja da napuste svoje kuće i da se sklone. Bili su spašeni. I on je dobio Medalju pravednika.
Tu se nalazi i Komljenović, koji je sin pravoslavnog sveštenika, a koji je spasio sina sarajevskog aškenaskog rabina. Njegova porodica je takodje nagradjen Medaljom pravednika.
Imamo priču o dvije radnice koje su spasile svog gazdu, skrivale ga, donosile hranu i na kraju omogućile da dobije odredjene papire i sa njima napusti Sarajevo.
Moram izdvojiti dvije ljudske sudbine koje su me posebno dotakle. A, evo i zašto. Jedna priča se odnosi na čovjeka koji je poznat kao „tuzlanski Šindler“ i koji je zahvaljujući poznanstvu sa jednim pripadnikom ustaškog pokreta iz Tuzle uspio da dodje do Kvaternika. Od njega je zatražio spašavanje jevrejskih porodica u Tuzli, a na što mu je ovaj odgovorio da je spreman da spasi njih šesnaest pod uslovom da članovi porodica predju na islamsku ili katoličku vjeru. Bio je u velikoj dilemi po povratku, a onda je donio odluku i odlučio da spasi najmnogobrojnije obitelji. Tim svojim potezom je uspio da spasi stotine Jevreja koji su tada dobili dokumente na tudja imena, islamska ili katolička i dobili dozvole da mogu da napuste Tuzlu i spasu svoje živote.
Druga se tiče žene, islamske vjeroispovjesti, iz Sarajeva koja je prva muslimanka u svijetu koja je odlikovana Medaljom pravednika. Riječ je o ženi po imenu Zejneba Hardaga. Tu imamo pano sa jednom legendarnom slikom koja se nalazi u Jadvašemu i koja prikazuje tu hrabru ženu koja se nije bojala prošetati sa jednom Jevrejkom iz porodice Kavilio, rizikovati svoj život. Na žalost, njen svekar i svekrva su stradali zato što su spašavli Jevreje u Drugom svjetskom ratu. I ništa ne bi bilo značajno na toj slici da ne postoji jedan detalj. Naime, na njoj se vidi da ova muslimanka nosi zar kojim pokriva rame, odnosno ruku na kojoj Jevrejka ima žutu zvijezdu. Da se ne vidi da je ona obilježena.
Savjetnik za kulturu Jevrejske zajednice BIH dr. Elijas Tauber je na kraju izlaganja o izložbi rekao, da se nada da će ona Banjalučanima da približi istinu o stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu, u Bosni i Hercegovini kada su ljudi rizikovali sopstvene živote spašavajući jevrejske iz razloga , jer su to bili njihovi prijatelji i sugradjani.

ODRŽANO NAUČNO PREDAVANJE POD NAZIVOM „TEODOR HERCL-OSNIVAČ CIONIZMA“

14393398 2120254114866367 772791365 oIstoričar Zoran Pejašinović, direktor banjalučke „Gimnazije“ govori o osnivaču modernog cionističkog pokreta Teodoru Herclu. “Imate priliku da pogledate na slajdu fotografije koje govore o sudbini jevrejskog naroda i njegovom traganju za pronalaženjem svog prostora za život koji podrazumijeva elemente države i čemu je sam Teodor Hercl težio u svojim prvim javnim nastupima, a potom uspio da definiše u ono što se zove - Savremeni cionistički pokret. Dakle, Teodor Hercl je rodjen u Budimpešti, a njegov otac u današanjoj Gundulićevoj ulici, u Zemunu. Prema kazivanju Herclovih, njegova porodica je sefardskog porijekla, porijeklom iz Španije. U doba oslobadjanja Španije od Arapa, negdje krajem 15. vijeka , članovi porodica Hercl bježe iz Španije. Oni to čine prerušeni u sveštenike,katoličke kaludjere i preko Evrope stižu do Zemuna. Prezime koje su do tada imali su zapravo , kako bih rekao, „pogermanili“ u prezime Hercl ( u prevodu srce) te odatle potiče to aškenasko prezime. Zabilježeno je da je Teodorov djed Simon bio u izuzetno dobrim odnosima sa sarajevskim intelektualcem koji se zvao Jehuda Ben Šaloma Haj Alkalaj. On se bavio pisanjem religioznih, istorijskih knjiga, ali i onih koje bi se mogle da nazovu precionističke. Iako je Alkalaj bio zapostavljen neko vrijeme, u smislu da mu se odredi istorijsko mjesto u stvaranju cionističkog pokreta, u poslednje vrijeme je sve više prisutan u istorijskim, naučnim radovima te se može reći, da se ono što je radio Alkalaj može da nazove pretečom cionizma. Teško je reći sa ove istorijske distance sa preciznošću, koliko je taj čovjek uticao na Teodora, preko prijateljstva sa njegovim djedom, a zasigurno jeste na odredjeni način. “

Prema riječima istoričara Zorana Pejašinovića, Teodor Hercl je prije 120 godina počeo da sanja jedan san koji će pedesetak godina kasnije postati java, a ona se zove Izrael.
Naime, kako kaže istorija, nakon što je njegov otac doživio bankrot u Budimpešti, porodica se seli u Beč gdje Teodor Hercl postaje ugledni član intelektualne elite, asimilirani Židov. Ugled je stekao kao pravnik, ali je napustio advokaturu da bi se posvetio novinarstvu i književnosti. Godine 1891 postaje pariški dopisnik negdašnjeg bečkog lista „Neue Freie Presse“. Boravak u Parizu i suočavanje sa Dreyfusovom aferom vratilo ga je u krilo naroda iz kog je potekao, a što ga je učinilo presudnom osobom u njegovoj savremenoj istoriji. Istorija bilježi, da je Hercl tada postao da bude svjestan svoje posebne misije. On objavljuje 1860.godine djelo Der Judenstaat sa podnaslovom „ Pokušaj jednog modernog rješenja židovskog pitanja“ u kom je postavljen jasan zahtjev - „Neka nam se da suverenitet nad jednim komadom zemlje površine dovoljno velike za naše pravedne potrebe, za ostalo ćemo se pobrinuti sami“.
Saznajemo, da Herclove ideje u prvi mah nisu naišle na opšte odobravanje njegovih sunarodnika. Čak je doživio i osude od vodećih predstavnika svog naroda. Rabini su skoro u cjelosti odbacili njegove zamisli nakon čega je napustio Pariz i vratio u Beč gdje se posvećuje svojoj istorijskoj misiji. Godine 1897 organizuje konferenciju cionista iz mnogih zemalja na kojoj je formiran Akcioni komitet koji Hercla bira za predsjednika. Iste godine je u Beču pokrenuo cionističko glasilo „ Die Welt“, a Akcioni komitet, ne bez peripetija, uspijeva da sazove u Bayelu Prvi cionistički kongres na kom je Teodor Hercl odredio dva pravca djelovanja cionističkog pokreta. Jedan glasi, „ Povratak židovstva prije povrataka u Svetu zemlju“, a drugi, „ Polaganje kamena temeljca „zgrade“ u kojoj će se jednom skloniti židovski narod“. Na kongresu je donešena odluka o osnivanju Svjetske cionističke organizacije (SCO), a zatim Bazelska deklaracija u kojoj su definisani osnovni ciljevi pokreta i Teodor Hercl izabran za predsjednika Svjetske cionističke organizacije.
Osnivač modernog cionističkog pokreta Teodor Hercl je umro u donjoaustrijskom gradu Edlachu 3.03. 1904. godine, a 1949. godine su njegovi posmrtni ostaci premješteni na jedno brdo, nazvano Brdo Hercl ( hebr. Har Hertzel) na čijem se vrhu nalazi vojno groblje na kojem su poslednje počivalište pronašli Yitzhak Rabin, Chaim Herzog, Golda Meir i drugi zaslužni gradjani Izraela. Godine 2004, Knesset donosi Herclov zakon kojim se 10. ijara ( april/ maj) nacionalno obilježava kao dan sjećanja na život i rad Teodora Hercla.

  • 14285728_2120253528199759_1420445630_o
  • 14285755_2120260008199111_1300422690_o
  • 14285766_2120259428199169_1045893339_o
  • 14285786_2120254054866373_1288082187_o
  • 14339468_2120254068199705_1760506924_o
  • 14339825_2120260068199105_691709166_o
  • 14374543_2120254194866359_1610578821_o
  • 14374575_2120258014865977_999989702_o
  • 14374637_2120253661533079_79799916_o
  • 14374725_2120257614866017_438613280_o
  • 14374730_2120260098199102_2140884316_o
  • 14374786_2120257911532654_704338454_o
  • 14374795_2120254331533012_339035456_o
  • 14374821_2120258721532573_1589532903_o
  • 14375243_2120253351533110_2102800803_o
  • 14375260_2120253278199784_1909773967_o
  • 14375272_2120254481532997_1713285257_o
  • 14375281_2120259024865876_588654703_o
  • 14375329_2120253921533053_2051167777_o
  • 14375347_2120254628199649_463697139_o
  • 14375348_2120253561533089_1828133778_o
  • 14393142_2120258298199282_593631741_o
  • 14393240_2120254814866297_1542118924_o
  • 14393312_2120259921532453_651113743_o
  • 14393331_2120253881533057_927381006_o
  • 14393366_2120259518199160_1042126294_o
  • 14393369_2120259841532461_1920811968_o
  • 14393398_2120254114866367_772791365_o
  • 14393407_2120258064865972_1126957443_o
  • 14393777_2120254568199655_1941830348_o
  • 14393826_2120253754866403_1870334135_o
  • 14393831_2120254721532973_142360222_o
  • 14393834_2120254788199633_942195265_o
  • 14393834_2120257804865998_615249369_o
  • 14393887_2120255324866246_1312780333_o
  • 14393890_2120253604866418_733490867_o
  • 14394024_2120258214865957_494464503_o
  • 14394047_2120253828199729_2140680134_o
  • 14394047_2120257858199326_1126663106_o
  • 14394052_2120254904866288_120581560_o
  • 14407864_2120257764866002_1297400934_o
  • 14407867_2120254511532994_503482763_o
  • 14407868_2120256581532787_2056364686_o
  • 14407959_2120258151532630_789552922_o
  • 14407988_2120254024866376_1759892534_o
  • 14408127_2120256601532785_1450906871_o
  • 14408147_2120260161532429_1082226349_o
  • 14408197_2120259391532506_1905750245_o
  • 14408222_2120253208199791_1754681124_o
  • 14408241_2120260224865756_360598121_o
  • 14408242_2120255128199599_1520180634_o
  • 14408371_2120253714866407_433620383_o
  • 14408389_2120257948199317_581606239_o
  • 14423682_2120254581532987_974242974_o
  • 14423780_2120257971532648_444376377_o
  • 14423785_2120259944865784_2118385969_o
  • 14423789_2120255284866250_1301568701_o
  • 14423789_2120255374866241_954150589_o
  • 14423852_2120260198199092_1102408355_o
  • 14423884_2120258324865946_897147763_o
  • 14423982_2120256554866123_1678050542_o
  • 14424010_2120253404866438_1065177221_o
  • 14424116_2120255444866234_189749974_o
  • 14424191_2120254234866355_1773585523_o
  • 14438742_2120257721532673_255159165_o
  • 14438844_2120253628199749_570488748_o
  • 14438855_2120253978199714_1335835817_o
  • 14438869_2120254394866339_1651851947_o
  • 14438912_2120259738199138_1154619522_o
  • 14439002_2120255208199591_425853178_o

u Jevrejskom kulturnom centru “Arie LIvne“ je 15.09.2016. godine održana pres-konferencija na kojoj su se medijima obratili, predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, predsjednik Upravnog odbora Društva srpsko- jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksandar Lazarević, Generalni konzul Srbije u Banja Luci Vladimir Nikolić, član Upravnog odbora Jevrejske opštine Banja Luka i Upravnog odbora Jevrejskog kulturnog centra “ Arie LIvne” Aleksandra Stevandić Rakas.
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie LIvne je naglasio značaj organizovanja kulturne manifesacije “ Dani Izraela i jevrejske kulture “ za promovisanje kulturne baštine jevrejskog naroda, jačanje tradicionalnih, istorijskih veza sa srpskim narodom, te značaj koji manifestacija ima za grad Banja Luku i Republiku Srpsku.
14329188 2117590591799386 356444797 o“Zahvaljujem se svima koji su učestvovali u organizaciji ovog projekta, Društvu srpko-jevrejskog prijateljstva i njegovom predsjedniku prof.dr. Aleksandru Lazareviću, Generalnom konzulatu Srbije i konzulu Vladimiru Nikoliću, mojim saradnicima u centru. Gostovanje Srpko-jevrejskog pjevačkog društva “Braća Baruh” je svakako veliki kulturni dogadjaj kao i predavanja kojima ćete imati priliku da prisustvujete, a čiji su autori eminentni istoričari, književnici. Sretan sam što se ova manifestacija organizuje pod okriljem Jevrejskog kulturnog centra “Arie Livne.“
Predsjednik Upravnog odbora Društva srpsko- jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksanadar Lazarević je podsjetio, da je društvo osnovano u januaru mjesecu ove godine te da je nakon nekoliko mjeseci postalo jednim od organizatora manifestacije “Dani Izraela i jevrejske kulture” što, po njemu, predstavlja veliki podstrek u budućem djelovanju društva.
“Drago mi je što smo se svi zajedno našli u realizaciji ovog projekta. Rekao bih, zajedno smo jači i snažniji. Dugogodišnje prijateljstvo sa dirigentom hora “ Braća Baruh” je rezultiralo dogovorom da nastupe u Banja Luci povodom ove kulturne manifestacije i nastojaćemo da u ovaj naš grad i u godinama koje su pred nama dovedemo što vise ljudi iz svijeta muzike, kulture uopšte. To je u interesu jačanja kulturne tradicije srpskog i jevrejskog naroda”, naglasio je Lazarević.
Generalni konzul Srbije u Banja Luci Vladimir Nikolić je istakao značaj saradnje izmedju konzulata i JKC “ Arie LIvne”.
“Srpski i jevrejski narod ujedinjuju iste zabrinutosti , ista nadanja, planovi. Lijepo nas je vidjeti zajedno, na okupu i učešće u organizovanju ove kulturne manifestacije predstavlja mali doprinos Generalnog konzulata Srbije “, rekao je Nikolić.
Član Upravnog odbora Jevrejske opštine Banja Luka i Upravnog odbora Jevrejskog kulturnog centra “ Arie LIvne” Aleksandra Stevandić Rakas je istakla, da se manifestacija “ Dani Izraela i jevrejske kulture” organizuje treću godinu zaredom i da je program sve bogatiji i sadržajniji.
“Tri su godine prošle od kada je centar počeo sa svojim djelovanjem. Kulturna manifestacija “ Dani Izraela i jevrejske kulture” je upravo bila ta koja je označila početak njegovog rada tako da se već može da nazove tradicionalnom. Želim da se zahvalim gospodinu Aleksandru Lazareviću koji je zaslužan za dolazak jednog od najstarijih jevrejskih horova na svijetu, Srpsko-jevrejskog pjevačkog društva “Braća Baruh”, gradu Banja Luci koji je podržao naše projekte, kabinetu Predsjednika Republike Srpske, Sekretarijatu za vjere RS, Generalnom konzulatu Srbije u Banja Luci te saradnicima na ovom projektu”.

U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ je 29.08. 2016.godine održano predavanje posvećeno knjizi pod nazovom „Priča o porodici“ autorke Jasne Ćirić, predsjednice Jevrejske opštine Niš, dobitnice nagrade „Megila“ koju joj je dodijelila Jevrejska zajednica u Srbiji za očuvanje tradicije jevrejskog naroda. Naime, Jasna Čirić slovi za jednog od najambicioznijih istraživača istorije Jevreja i njihove kulture na prostorima bivše Jugoslavije. Uspjela je da prikupi brojnu dokumentaciju, autor je desetak knjiga i velikog broja članaka. Knjiga „ Priča o porodici“ ( porodici Jasne Ćirić) prati životni put dvije jevrejske porodice, Hajon i Blam od Sarajeva, Kozluka, Zvornika, Beograda do Niša, od Tolne u Madjarskoj do Kozluka, Zvornika i Beograda, a zatima Sajmišta, Jajinaca, Jasenovca, Djakova.

KNJIGA JE DUG PREMA MOJOJ PORODICI

14256808 2109983375893441 374508453 n„Ova knjiga je rezultat mog dugogodišnjeg rada. Počela sam da radim na njoj davne 1985. godine, pa se postavlja pitanje, zašto mi je trebalo toliko vremena da konačno ukoričim ovaj materijal !? A, odgovor je jednostavan. Naime, kod Jevreja ima jedan poseban odnos kada se radi o tome, da treba da daju odgovore na odredjena pitanja. A, u mom slučaju ih je zaista bilo raznih i priličan broj. Oni tada imaju izgovor, da nemaju vremena ili naprosto ne žele da pričaju. Znate, uvek se u kućama nastojalo što manje da priča o nekim nemilim dogadjajima iz prošlosti kako se deca ne bi uznemiravala. Ja sam izabrala da pričam o tome, pa sam 1985.godine uradila jedan upitnik sa oko 120 pitanja vezana za sudbinu naše porodice. Podelila sam ga mojoj majci, za njenog života, i tetki, a one su, verovali ili ne, osam punih godina odgovarale na njih. Jedan dan odgovore, a onda mesec dana ne žele da pričaju. I tako je to išlo u krug i što mi je pomoglo da završim jedan deo knjige“, počinje priču Jasna Ćirić o istraživačkom radu, životu svoje porodice, sudbini njenih članova.
Knjiga pod nazivom „Priča o porodici“ prati sudbinu dvije porodice, Hajon i Blam, od Sarajeva, Kozluka, Zvornika, Beograda do Niša, od Tolne u Madjarskoj do Kozluka, Zvornika i Beograda, a zatim od SaJmišta, Jajinaca, Jasenovca, Djakova.
„Ova knjiga prati dva porodična stabla. Jedno se odnosi na porodicu mog dede, porodicu Hajon od 1848.godine, a drugo porodično stablo govori o sudbini porodice Blam od 1850.godine.Moj pradeda Isak Hajon je živeo u Sarajevu. Nakon izvesnog vremena se moji sele iz Sarajeva u Zvornik. A, kada se jedan seli, onda se seli cela porodica. Zapravo jedni odlaze u Zvornik, a drugi u Kozluk i taj gradić, varošica, tačka ukrštanja puteva izmedju Srbije i Bosne, je zapravo tačka ukrštanja života članova moje porodice.“
Imajući u vidu, da su od dvije porodice, od kojih je jedna imala sedmoro, a druga osmoro djece, na kraju ostale 32 fotografije ( 47 članova je pogubljeno na različitim lokacijama, a sedam preživelih) naša sagovornica smatra, da je riječ „istraživanje“ u tom slučaju upitno. Jer, tu nema „žive“ priče, ako se istraživanje bazira na razgovoru sa živim svjedocima dogadjaja. A, s druge strane,po njenom mišljenju, ni istraživanje se ne koncipira samo na razgovoru već i na prikupljanju istorijske gradje. A, opet neko mora da pomogne da se do nje dodje. Jedan vrlo kompleksan posao u svakom slučaju.
„Na žalost nisam se mogla mnogo osloniti na „živ“ razgovor. Mnoge su grane sasečene, da tako kažem. Nema ko da priča. Tu je bio Arhiv u Sarajevu, ali treba i razgovor sa ljudima. Išla sam u Bjeljinu jednom prilikom i tu sam uspela da „uhvatim“ neke dragocene podatke od jedne gospodje koja mi je samo rekla to, da su moju rodbinu, rano, jutrom provodili sa ostalim Jevrejima u Bjeljini u nepoznatom pravcu. Istraživanje znači i to, da kupite knjigu od nekog čoveka u Šapcu koji je vodio dnevnik i tu beležio podatke u kojima se pominje moja porodica. Sve je to jedan dugotrajan posao. Uspela sam koliko sam mogla“.
14269416 2109983679226744 122634352 nPriča da je u Zvorniku prije petnaestak godina obišla jevrejsko groblje, koje je bilo prilično zapušteno te zatražila da se očisti i da je zatim uspjela da pronadje sedam grobova njenih predaka od ukupno devet koliko ih se nalazilo na toj lokaciji. Da su pomogli neki od mještana kako bi koliko toliko dešifrovala slova na spomenicima u čemu je djelimično uspjela i što joj je takodje pomoglo da nastavi sklapati mozaik od rasutih činjenica kako bi upotpunila biografiju svoje porodice.
„Jednom čovek mora da podvuče crtu, pa sam i ja to učinila u januaru 2016. godine i objavila ovo svoje pisanje sa fotografijama, a u medjuvremenu sam uspjela da dobijem još nekog materijala. U ovoj knjizi se ja spominjem samo kao nečija kćerka i ovo je jedna hronologija o porodici bez mnogo detalja. Ja sam osjećala dug prema mojoj porodici i kada sam napravila 12-13 fotokopija ove knjige i podelila mojima imala sam utisak da mi je laknulo“
Gledajući fotografije saznajemo, da je porodica Hajon slovila za izuzetno imućnu, uglednu. Da su bili vispreni trgovci, posjedovali radnje, živjeli složno u zajednici u Zvorniku , Kozluku, Beogradu. Ali, da Drugi svjetski rat nije bio milostiv prema njenim članovima kao ni prema milionima njihovih sunarodnika.
„Moj deda , Aron Hajon je imao kuću u centru Zvornika i posedovao kafanu koja se zvala „ Kod šest Jablana“. Dedin brat je imao još dve tri kuće u samom centru grada. I danas se jedna od tih kuća vodi u zemljišnim knjigama na mog dedu. Zato sam fotografiju te kuće izabrala kao naslovnicu moje knjige. Vrlo simbolično. Članovi moje porodice, kao što sam vam rekla, su se iz Sarajeva doselili u Zvornik i Kozluk, imali su veliki imetak, bili ugledni i poštovani članovi zajednice, a zabeleženo je da je dedin brat pred Drugi svetski rat bio predsednik Jevrejske opštine u Zvorniku koji je imao predivnu sinagogu. Sve su to prekinuli nemili dogadjaji. Od sedmoro braće i sestara mog dede, samo je on preživeo. Svi ostali su odvedeni u logore i stradali. U Bjeljinji, na Banjici, Djakovu, Zvorniku, Jasenovcu. Sve sam to pronašla, a što je bio jedan dug istraživački put – pronaći ko je i gde je ubijen. Sve sam uspela da pronadjem osim dva mamina brata. Znam samo da su stradali na monstruozan način. Da su zaklani. Zna se i izvršitelj zločina . Godine 1954 smo u znak pomena na njih zasadili stabla u Izraelu.“
Naša sagovornica je stava da, uprkos tome što raspolaže informacijama o tome ko su bili izvršitelji zločina nad članovima njene porodice u Drugom svjetskom ratu, ne želi da „upire prstom“, kako to reče. Jer, postoje i ljudi koji su sopstveni život rizikovali kako bi spasli njenu familiju.“
14256358 2109984195893359 1837297868 n„Moji su se pre Drugog svetskog rata odselili u Beograd. Deda je držao kafanu koja se zvala „Složna braća“. Pitaćete, od kuda oni onda u Nišu ? Naime, kada je počeo rat moj deda nije hteo da preda ključeve od stana, kako je glasila naredba tadašnje vlasti, i stane u kolonu sa ostalim Jevrejima koji su kasnije pogubljeni. Rešio je da beži, pa su baba, deda, moja mama uspeli da decembra 1941. godine dobiju legitimacije koje su glasile na imena, Aca, Dara i Mirjana Marković. Što je značilo da su oni Srbi koji dolaze iz Bosne. Pomogao im je izvjesni Bogoljub Stevanović koji je dobio za uslugu novac, ali je i „stavio glavu na panj“. I to svojim potpisom. Tako oni beže u Niš. A, moja tetka i druga tetka iz porodice Blam takodje beže u Niš gde se nastanjuju pod lažnim imenima, Milena i Olga Blažić. Maminu braću je rat zatekao u Zvorniku, pridružili su se partizanima, ali su, kao što sam već rekla, ubijeni na monstruozan način. „
Biografija porodice Blam prati biografsku priču porodice Hajon. Takodje se radilo o imućnoj familiji koja se bavila trgovinom, visoko kotirala na društvenoj ljestvici. U Kozluku je bila poznata po proizvodnji soda vode i sokova.
„Da, znam da aludirate na vezu sa onim što se danas zove Fabrika vode „ Vitinka“. Da, itekako ima veze. Tragajući po papirima sam došla do podatka, da je moj pradeda Manuel Blam po dolasku Austrougarske u BiH živeo u Kozluku. A, ko je on bio ? Vlasnik fabrike za proizvodnju soda-vode i sokova što je današnja „Vitinka“. Grob Manuela Blama sam pronašla u Zvorniku. Njegov spomenik je bio u prvom redu. Znate, da se kod Jevreja u prvi red sahranjuju rabini, ljudi po važnosti. Valjda je došlo do pomeranja grobnica i ugledala sam njegov spomenik. I pola spomenika prababe Julijane Blam po kojoj je moja mama dobila ime. To mi je mnogo značilo. Porodica Blam je takodje mnogo stradala u Drugom svetskom ratu“.
Svakako je interesantan i taj podatak, da je ujak Jasne Ćirić, Rafael Blam imao prvi dzez orkestar u tadašnjoj Kraljevini Jugoslavije, a koji je otac Miše Blama i Nade Blam, naše poznate glumice.
Porodica Semo je još jedna jevrejska porodica koja ima svoje mjesto u knjizi Jasne Ćirić, a evo i zašto.
14256767 2109984502559995 1721448816 n„Volela bih da pomenem i dedinu sestru koja se udala u Bjeljini, u čuvenoj porodici Semo. Naime, oni su imali prvi bioskop koji se zvao „Edison“ i po kome je Bjeljina bila poznata. Po braći Semo i po njihovom bioskopu. Na žalost, sve su ih ubili. Čak znam i imena NDH zločinaca, ali ih ja u knjizi ne spominjem, jer ne treba širiti krv. Možda imaju svoje potomke, a ja nisam osoba koja želi da upire prst. Kada sam bila u Bjeljini posetila sam kuću u kojoj je živela porodica Semo. Sada je u njoj advokat Todorović, a u dvorištu i dalje stoji klupa kao pre Drugog svetskog rata. Zatekla sam suprugu advokata, predstavila joj se ko sam, na što je odgovorila, da je bila sigurna da će neko da dodje. To je, znate, onaj naš odgovor kada navrati gost koga baš i ne želite možda da ugostite. Rekla je da će me primiti njen muž popodne, ali sam odustala, jer sam znala da me ne bi primio.
Kraj rata je bio i kraj jedne turbulentne životne priče kroz koju su prošli članovi porodice Hajon i Blam. Prijeratni vlasnici brojnih nekretnina, ljudi sa velikim trgovačkim iskustvom , poslovnim vezama, društvenim statusom u Zvorniku, Kozluku, Beogradu postale su osobe sa ličnom kartom, dodijeljenim, skučenim prostorom za život.
„Posle rata baba i deda su ostale kao osobe sa ličnom kartom i to je bilo sve. Verovatno, zaboga, jer su bili bogataši iako su to sve mukotrpnim radom stekli. Ostala im je jedna peć, jedna kuhinja i jedna soba. Dali su nam još i pravo da sedimo u dvorištu.“

 

Istoričarka Jasna Ćirić je potomak jedne od dvije jevrejske porodice, porodice Hajon, koja je krijući se pod prezimenom Marković uspjela preživjeti Drugi svjetski rat u Nišu. Njena majka Julijana Hajon Ćirić je rodjena 01.06.1920.godine u Zvorniku od oca Arona Hajona (rodjen u Kozluku 1884.godine) i majke Sofije (djevojačko prezime Blam, rodjene u Zvorniku 1889.godine) ). Izrodili su šestoro djece : Henriha, Bracu, Emila, Isidora, Matildu i Julijanu. Sa roditeljima se Julijna Hajon Ćirić krila pod tudjim imenom u Nišu sve do oslobodjena, a potom se udaje za Ratomira Ćirića iz Niša sa kojim je rodila dvoje djece, Emila i Jasnu Ćirić. Umrla je 1998.godine.
Porodicu Hajon nije mimoišla sudbina miliona Jevreja stradalih u vrijeme fašističke vladavine. Dvoje djece ( Emil i Isidor) su ubijeni kod Šapca, 14.januara 1942.godine, a ostali članovi porodice ubijeni su u nacističkim logorima u Jasenovcu, Djurincima i na Sajmištu. Tragičnu jevrejsku sudbinu u Drugom svjetskom ratu su uspjeli da izbjegnu Aron, Sofija, Matilda i Julijana Hajon. Rat ih je zatekao u Beogradu, a onda su uslijedila bježanja i skrivanja, u Višnjici kod Beograda, zatim u Kozluku i Loznici. Nakon prve godine rata, u decembru 1941.godine, uslijedio je povratak u Beograd kada je svim beogradskim Jevrejima stigao poziv da se sa ključevima od stana, u roku od 24 sata, jave komandi u Palmotićevoj ulici radi odlaska u logor. Tada se od oko 12.000 beogradskih Jevreja, njih devet hiljada odazvalo pozivu zajedno sa ženama, djecom, starima dok su ostali već bili odvedeni u logore ili su uspjeli da pobjegnu iz Beograda.
Porodica Jasne Ćirić se nije odazvala pozivu i krenula su nova bježanja, ali ovog put ka Nišu iako tamo nisu imali ni srodnika niti poznanika. Krenuli su ( Aron, Sofija, Julijana) u toku noći vozom, samo sa jednim rancem stvari i pronašli privatni smještaj uz lažne legitimacije koje su glasile na imena, Aca, Dara i Mirjana Marković, a Matilda Hajon i sestra od ujaka, Olga Blam su se takodje krile sa lažnim dokumentima koja su glasila na imena Milena i Olga Blažić. No, bile su otkrivene i beogradska policija je poslala potjernicu niškoj policiji da uhvate dvije Jevrejke i da ih stražarno sprovedu do Beograda. Vijest o hapšenju je stigla do njih prije policije i one su uspjele da pobjegnu iz Niša.
Porodica Marković (odnosno Hajon) je živjela u Nišu od decembra 1941. godine do februara 1945.godine, neotkrivena od strane Nijemaca i domaćih izdajnika.

Jevrejski kulturni centar “Arie Livne”, Društvo srpsko- jevrejskog prijateljstva, a u saradnji sa Kulturnim centrom “Banski dvor”, Generalnim konzulatom Srbije u Banja Luci organizatori su kulturne manifestacije “ Dani Izraela i jevrejske kulture” koja se održava treću godinu zaredom.
Prvog dana manifestacije, 16.09. 2016.godine, sa početkom u 19 časova i 3o min. će u multimedijalnoj sali JKC “Arie Livne” biti održana pres konferencija za medije i posjetioce kojima će se prigodnim govorom obratiti predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne.
ZORAN PEJASINOVICIstog dana, u 20 časova, u prostorijama centra će biti održano predavanje pod nazivom “ Teodor Hercl-osnivač cionizma”.
O osnivaču modernog cionističkog pokreta, pravniku, novinaru, feljtonisti, prvom predsjedniku Svjetske cionističke organizacije, koja je osnovana na Prvom cionističkom kongresu 1897.godine u švajcarskom gradu Bazelu sa ciljem ujedinjenja Jevreja u zajednički poduhvat na stvaranju jevrejske države, govoriće istoričar Zoran Pejašinović, direktor “Gimnazije” Banja Luka.
Posjetioci će imati priliku i da pogledaju izložbu slika koja je tematskog karaktera.
DUSAN SAVICU subotu, 17. septembra, u 17 časova, u JKC “Arie LIvne” će biti organizovana promocija knjiga “ Porajmos” i “Medju živima”, autora Dušana Savića.
Podsjetimo, književnik Savić je rodjen u Banja Luci 21.08.1952.godine, a pisanjem se počeo da bavi 2005.godine. Prvu priču je objavio u beogradskoj “ Politici” marta 2007.godine, a zatim u banjalučkim “Nezavisnim novinama”. Iste godine objavljuje zbirku kratkih priča “Sedlo”- Banja Luka iz kofera uspomena. Roman “Bečki točak” je Ambasada Republike Srbije u Austriji 2010.godine predložila za književnu nagradu “Miloš Crnjanski”. Na konkursu za kratku priču “ Simha Kabiljo”- Židovske Kulturne Scene iz Zagreba je osvojio prvu književnu nagradu za priču “El Bahar”.
BRACA BARUHU Kulturnom centru “Banski dvor” će 17.09. sa početom u 20 časova biti organizovan koncert Srpsko-jevrejskog pjevačkog društva “Braća Baruh” iz Beograda.
Riječ je, prema kazivanju pojedinih istraživača, o najstarijem jevrejskom horu na svijetu. Osnovan je 1879. godine kao “Srpsko-jevrejsko pjevačko društvo” da bi 1952. godine naziv bio promijenjen u znak sjećanja i poštovanja na trojicu braće iz poznate jevrejske porodice Baruh iz Beograda. Briljantni nastupi hora u muzičkim centrima na teritoriji bivše Jugoslavije, po Evropi, Aziji, pa sve do koncerta u njujorškom Karnegi Holu govori o kakvom je pjevačkom društvu riječ. Svakako treba naglasiti i to, da su neke od najznačajnijih ličnosti iz istorije naše umjetničke muzike bile na čelu hora “Braća Baruh”, a medu njima, S.S. Mokranjac, J. Marinković, S. Hristić, B. Babić. Medju najstarijim vokalnim solistima koji su učestvovali na koncertima hora treba navesti imena, Dušana Cvejića, Brede Kalef, Djurdjavke Čakarević, a u novije vrijeme mecosprana Jadranke Jovanović, Slavoljuba Kocića, Živojina Ćirića i drugih. Dobitnik je brojnih, kako domaćih tako i inostranih nagrada, a dva puta je odlikovan za doprinos kulturnoj afirmaciji zemlje od strane negdašnjeg Predsjedništva SFRJ.

Strana 7 od 12