• SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
  • JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
Cvijeta Arsenić

Cvijeta Arsenić

E-pošta: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

ŠANA TOVA !

Članovi Jevrejske opštine Banja Luka, članovi uprave Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ su 20.09.2017. godine proslavili 5778. Novu godinu. Medju zvanicama su bili i predstavnici Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, članovi Jevrejske opštine iz Beograda, radnici, saradnici centra te prijatelji opštine i ove kulturne ustanove.
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne je pozdravio prisutne, čestitao Novu godinu i poželio članovima opštine i njihovim porodicama uspješnu godinu, a gostima zahvalio na dolasku.
Direktor JKC „Arie Livne“ Djordje Mikeš je, na pitanje, zašto Jevreji obilježavaju praznik u jesen za razliku od naroda koji je slave 31. decembra ili kada nastupi proljeće rekao, da to nije slučajno i da praznovanje u jesen za jevrejski narod ima odredjeno značenje.
„Jevreji slave dolazak Nove godine po završetku poljoprivrednih radova. Ritualom umakanja hljeba, jabuke u med se hoće reći, da godina treba da počne slatko, odnosno sa dobrim željama. Ona se ne slavi kao porodični praznik već se obilježava u sinagogama. Evo, i mi smo se okupili ovdje, u JKC „Arie Livne“, da obilježimo godinu koja je pred nama i želio bih da svim banjalučkim Jevrejima, našim sunarodnicma iz jevrejskih opština na teritoriji Bosne i Hercegovine i regiona poželim mnogo uspjeha, sreće i zdravlja u godini koja je pred nama.“

 

Roš Hašana je jevrejska Nova godina i na hebrejskom ovaj izraz znači „ glava godine“. Praznik se tradicionalno slavi prvog i drugog „tišrija“ (septembar-oktobar). Roš Hašana je jedna od četiri jevrejske nove godine koja se prema vjerovanju obilježava na šesti dan stvaranja svijeta. Traje dva dana. Obilježava početak desetodnevnog razdoblja molitve koji se naziva „ deset dana kajanja“ i koji se završava postom na Dan pomirenja ( Jom Kipur). To je najvažniji i najtužniji dan u jevrejskom kalendaru kada se Jevreji prisjećaju svojih pokojnika. Jevrejska nova godina (Roš Hašana) je vrijeme sudjenja za učenjeno tokom godine što je prošla i dan je božje odluke o životu ljudi tokom predstojeće godine. Bog, sudac ljudskih života, otvara na novogodišnji dan tri knjige – jednu za pravednike, drugu za zle i treću za one koji su i dobri i zli. To je i razlog, da se Nova godina čestita pozdravom „ Lešana tova tikatevi“ ( Budi upisan za dobru godinu) , kako se to čini u Izraelu i svijetu, ili u jednostavnijoj formi „ Šana tova“ ( Sretna ili dobra Nova godna).
U Bibliji je ovaj dan označen kao dan okupljanja i duvanja u trube. Proslava ovog praznika, kao početka Nove godine, ima svoje porijeklo u Talmudu, jer je u njemu zapisano, da se ovaj dan smatra praznikom radjanja svijeta. Za razliku od običaja drugih naroda, kod Jevreja se ovaj praznik obilježava ozbiljno, uz prisjećanje na grijehe i pokajanje. Puše se u šofar (ovnov rog) čiji zvuci, koji podsjećaju na plač, treba da pozovu na pokajanje. Ovaj ritual označava i jedinstvo jevrejskog naroda.
Prva dva dana praznika je zabranjen svaki rad osim pripreme hrane. Oblači se svečano, a poželjna je bijela odjeća i odlazi se u sinagoge moliti „slihes“ ( oprosnice) koje se mole svih deset dana do Jom Kipura. Roditelji blagosiljaju djecu, a majka pali svijeće uz praznični blagoslov. Ako praznik pada na Šabat onda se svijeće ne pale. Novogodišnja večera ima karakter porodičnog okupljanja, a ne masovno kao u ostalom dijelu svijeta kada se proslavlja Nova godina. Običaj je da večera počinje sa jabukom i medom čime se simbolizuje slatka godina. Na trpezi se tradicionalno nalaze razni plodovi, a za svaki se izgovara posebna molitva. Obavezno je da se ponudi med, narandze, mrkva, špinat, grah, glava ribe, prasa, tikvice i datule. 

 

  • 001-1
  • 001-2
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020

 

 KULTURA SPAJA I JAČA ODNOSE MEDJU LJUDIMA

Jevrejska opština Banja Luka i Jevrejski kulturni centar “Arie Livne” su treću godinu zaredom organizatori kulturne manifestacije “Dani Izraela i jevrejske kulture”. Podsjetimo, Evropski dani jevrejske kulture su se počeli da obilježavaju 1996.godine u Alzasu, u Francuskoj kao vrlo uspješna lokalna manifestacija. Do 1999. godine se ovaj kulturni dogadjaj proširio na cijelu Francusku, Njemačku, Švicarsku, Italiju, Španiju, a 2000.godine je i zvanično postala evropska manifestacija koja se održava i u Bosni i Hercegovini.
U Kulturnom centru Banski dvor je 29.08. 2017.godine trio “ Rubeinstein Klezmer Project”, koji čine tri vrsna muzičara, Ya,akov Rubeinstein iz Izraela (violina), Almir Mešković (harmonika) i Frano Y Martinčević Kolonomos (klavir) održan gala koncert kojim je zvanično otvorena kulturna manifestacija “Dani Izraela i jevrejske kulture Banja Luka 2017”. Publika je imala priliku da čuje bravurozno izvodjenje sefardske, ladino, makedonske muzike, sevdalinki.
Muzički ansambl “ Rubeinnstein Klezmer Project” je bio gost u JKC “Arie Livne”, u januaru ove godine i svakako treba reći da, Ya,akov Rubeinstein, koji je tvorac projekta, slovi za muzičara poznatog i priznatog u svim svjetskim, muzičkim krugovima. Klavirista, Frano Y Martinčević Kolonomos je školovanje započeo sviranjem klavira, a talenat je razvijao na svim vrstama klavijatura na Norveškoj akademiji u Oslu. O magistru harmonike Almiru Meškoviću stručnjaci kažu, da je riječ o mladom muzičaru koji je jedan medju najboljima na tlu bivše Jugoslavije kada je o ovom instrumentu riječ.
Direktor JKC “ Arie Livne” Djordje Mikeš je rekao, da je riječ o kulturnom dogadjaju od velikog značaja za grad Banja Luku, Republiku Srpske i šire.
“ Mi, moji saradnici u kulturnom centru, članovi Jevrejske opštine Banja Luka stalno naglašavamo, da JKC “Arie Livne” jeste ustanova koja njeguje jevrejsku kulturu, tradiciju, običaje, ali je akcenat na onom “kulturna”. To znači, da su u naš centar dobrodošli pripadnici svih religija i uvijek smo tu da podržimo projekte koji su od opšteg kulturnog značaja. Moram da se zahvalim što su kabinet Predsjednika Republike Srpske, Gradska uprava Banja Luka prepoznali značaj manifestacije i podržali njenu organizaciju”.
Ministar prosvjete i kulture Dane Malešević je izrazio veliko zadovoljstvo što je grad postao bogatiji za još jedan značajan kulturni dogadjaj.
“ Mislim da je ovo što se večeras dogadja u Banskom dvoru za pozdraviti. Naime, oni koji nemaju priliku da posjete Izrael i upoznaju se se tamošnjom kulturnom baštinom, evo, u Banja Luci mogu da nešto vise saznaju. U JKC “Arie Livne” će prvog septembra, prezentovanjem projekta čiji su autori nastavnici Osnovne škole “Ivo Andrić” Banja Luka, posjetioci imati priliku da saznaju još vise o kulturi jevrejskog naroda i ja sam ponosan na to. Jer, nastavnik koji je snimio dokumentarni film, zajedno sa svojim učenicima, je bio u školi Holokausta, u Jerusalemu i to je jedan od prvih koraka naše škole ka uspostavljanju saradnje izmedju Republike Srpske i Izraela kada je riječ o nastavnom procesu. Nadam se da će toga biti daleko vise i da će i ovogodišnji polaznici škole u Jerusalemu dati svoj puni doprinos, da se o stradanju jevrejskog naroda, ali i srpskog i romskog gleda na jedan drugi način. Važno je da, se koristi ona ista metodologija koju koriste Jevreji u Jadvašemu. Sve to bi trebalo da rezultira izgradnjom Memorijalnog centra u Gradini te da ćemo do tog trenutka prikupiti dosta materijala i da će naši mladi ljudi, na jedan pravilan način, početi da promišljaju o stradnju dva naroda u Drugom svjetskom ratu i na jedan drugačiji način da svoja promišljanja i spoznaje prenose na buduće generacije.“
Ministar Malešević je rekao i to, da će se sa školovanjem nastavnog kadra, projektom započetim prije nekoliko godina, nastaviti i da će se u narednoj godini nastojati da potpiše memorandum o saradnji sa Jadvašemom.
„Ministarstvo će da finansira put u Izrael, a Jadvašem će preuzeti neke druge troškove tako da zaista možemo da budemo sretni što će naši profesori imati priliku da uče, a u čemu je najbitnija metodologija. Ove godine smo slali profesore sa Filozofskog fakulteta i jako smo zadovoljni na koji način su prenijeli svoja saznanja studentima“

  • 052
  • 051
  • 050
  • 049
  • 048
  • 047
  • 046
  • 045
  • 044
  • 043
  • 042
  • 041
  • 040
  • 039
  • 038
  • 037
  • 036
  • 035
  • 034
  • 033
  • 032
  • 031
  • 030
  • 029
  • 028
  • 027
  • 026
  • 025
  • 024
  • 023
  • 022
  • 021
  • 020
  • 019
  • 018
  • 017
  • 016
  • 015
  • 014
  • 013
  • 012
  • 011
  • 010
  • 009
  • 008
  • 007
  • 006
  • 005
  • 004
  • 003
  • 002
  • 001

PREZENTOVANJEM PROJEKTA NASTAVNIKA OSNOVNE ŠKOLE “ IVO ANDRIĆ” I IZLOŽBOM FOTOGRAFIJA OSKARA TAUBERA ZATVORENA KULTURNA MANIFESTACIJA “DANI IZRAELA I JEVREJSKE KULTURE”

Prvog septembra 2017.godine, u Jevrejskom kulturnom centru “ Arie Livne” su posjetioci imali priliku da se upoznaju sa životom jevrejskog naroda za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tokom Drugog svjetskog rata i sve do 2000.godine, izgradnje države Izrael zahvaljujući fotografijama Oskara Taubera koji je u nasledje ostavio 17.000 svojih projekcija.
Oskar Tauber je kroz objektiv svog fotoaparata bilježio sve važne dogadjaje u pomenutim periodima: egzodus, sportske dogadjaje, stvaranje države Izrael, tegobe izbjeglištva i mnoga druga dogadjanja. Rodjen je 1909.godine u Zagrebu, a prije Drugog svjetskog rata je bio uspješan atletičar i skijaš. Uhapšen je nakon okupacije Jugoslavije, ali je 1942.godine pobjegao u Italiju zajedno sa suprugom Sarajkom, Senkom Finci i priključio se partizanskom pokretu. Nakon završetka rata odlazi u Palestinu, a od 1950.godine radi kao saradnik ili profesionalni fotograf za izraelske novinske kuće i svjetske časopise. Umro je u Italiji 2000.godine.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035
  • 036
  • 037
  • 038
  • 039
  • 040
  • 041
  • 042
  • 043

KOMADIĆ ANINOG NEBA

Nakon izložbe Oskara Taubera su nastavnici Osnovne škole “Ivo Andrić” organizovali predavanje pod nazivom “ Komadić Aninog neba”, koji su u poslednjih osam mjeseci, kroz analizu knjige “Dnevnik Ane Frank”, zajedno sa svojim učenicima realizovali projekat koji je od velikog značaja za razumjevanje istorijskih dogadjaja u Drugom svjetskom ratu te onog kroz šta je prošao jevrejski narod. Nakon predavanja je prikazan dokumentarni film koji su snimili učenici istorijske sekcije i koji govori o životu stanovnika Banja Luke u toku Drugog svjetskog rata.
Direktor JKC “Arie Livne” Djordje Mikeš je pozdravio nastavno osoblje OŠ “Ivo Andrić” i zahvalio na saradnji.
“ Mi pokušavamo da znanja o sudbini jevrejskog naroda tokom Drugog svjetskog rata od strane naših prijatelja, saradnika, dobiju priliku da se pokažu u našem kulturnom centru. U tom našem pokušaju svakako moram da se zahvalim nastavnom osoblju OŠ “Ivo Andrić”. Oni su bili naši gosti već jednom, kada je održan nastavni čas o Ani Frank i želim da im poželim dobrodošlicu i ovu veče i naglasim, da će ovakvih susreta još biti na obostrano zadovoljstvo”
Nastavnica srpskog jezika Dragana Trebovac, koja je zajedno u saradnji sa koleginicom Eneom Hotić, autor projekta pod nazivom “Komadić Aninog neba” je podsjetila prisutne na nastavni čas koji je održan 03.04. 2017. godine u JKC “Arie Livne” i koji je, kako reče, ostavio veliki utisak na sve prisutne.
“Čas smo počeli tako što smo pročitali pjesmu koja se zove “ Jerusalem od zlata” čiji je autor Naomi Šefer, a procitaću vam i večeras.
“Čist planinski vazduh kao vino i miris borova, nošen vihorom sumraka dok odjekuju zvona. I dok spavaju drvo i kamen uhvaćeni snom usamljenog grada sa tvrdjavom u srcu.
Jerusalem od zlata, bronze i svjetla violinom svojom tvoje pjesme svira. Vratili smo se izvorima vode, trgovima i pijacama dok se u starom gradu zvuk broda čuje što zove ka zidu plača”
Nastavnica književnosti, Enea Hotić se zahvalila JKC “Arie Livne” koji je prepoznao značaj projekta koji stvara i jača most prijateljstva.
“ Povod da se napravi i jača most prijateljstva izmedju OŠ “Ivo Andrić” i centra jeste jedna nedovršena priča, a to je priča o Ani Frank. Vi ćete vjerovatno reći, pa svi pričaju o Ani Frank, ali o njoj pričaju svi na svoj način. Ono što treba biti zajedničko svim tim vidjenima o njoj jeste, da je ona bila zarobljena. Da nije mogla da se razvija kao današnja djeca, ali da je pokazala da um ne može biti zarobljen, misli, osjećanja. Dakle, mi smo pokušali da rasvijetlimo život Anin iz jednog drugog ugla. Da kroz umjetnost, književnost djeci osnovnoškolskog uzrasta pričamo o Holokaustu. Da to ne budu brojke, jer se iza tih brojeva kriju imena i pojedinačne sudbine. Tako da su naši učenici o Ani Frank pričali i saznavali na jedan sasvim drugi način”.

Banjaluka će i ove godine biti domaćin događaja „Živjeti slobodno“ kojim će se u organizaciji UG Sloboda, a u saradnji sa Unijom studenata Republike Srpske, četvrti put za redom obilježiti Međunarodni dan pobjede nad fašizmom.

Tim povodom u Jevrejskom kulturnom centru “Arie Livne” u Banjaluci 09. maja 2017. u 20:00 planirano je prikazivanje dokumentanog filma “Zaveštanje”.

Zaveštanje je dokumentarni film reditelja Ivana Jovića sastavljen od svjedočanstava ljudi koji su preživjeli genocid u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ u periodu od 1941. do 1945. Godine. U okviru ovog kapitalnog projekta zabilježeno je 450 sati materijala i čak 94 intervjua po prilagođenim metodama fondacije Šoa, koju je osnovao poznati reditelj Stiven Spilberg i koja je uspjela da na isti način snimi veliki broj svjedočanstava Jevreja koji su prošli kroz pakao Holokausta.

Dokumentarni film Zaveštanje sastoji se isključivo od emotivnih i katarzičnih svjedočenja preživjelih, bez korišćenja arhivskog materijala (fotografije, istorijski snimci) koji su uglavnom načinili zločinci, jer je to njihova, dehumanizovana vizura stradalih. Po ovome, film je blizak najznačajnijem filmu o Holokaustu: višečasovnom ostvarenju Kloda Lancmana Šoa. Autora ovog filma pre svega interesuju intimne ispovjesti preživjelih, ekspresija i empatija, a manje iznošenje istorijskih činjenica o zbivanjima. U filmu nema naratora koji objektivizuje istorijske događaje, već priču isključivo iznose neposredni svjedoci.

Materijal za film je snimljen u periodu od 2012. do 2015. godine u Srbiji (Beograd, Novi Sad, Zrenjanin, Hetin, Čestereg, Ritopek, Žitište, Boleč, Ruma) i Republici Srpskoj (Banaluka, Prijedor, Kozarska Dubica i okolina). Preživjeli govore o svom životu prije, tokom i poslije Drugog svjetskog rata, o stradanjima kojima su bili izloženi, ljudima koji su im pomagali, članovima porodice, i ponovnoj izgradnji života.

Cilj autora je da, koristeći obiman materijal iz arhive projekta Zaveštanje, omogući da do novih generacija dopru glasovi onih koji nikada nisu imali prilike da ispričaju svoju priču. U filmu govore posljednji živi svjedoci teških događaja iz Drugog svjetskog rata, prenoseći utihnule glasove žrtava do našeg vremena. Kao što je jedan od svjedoka rekao: „Hvala vam što ste mi omogućili da ovo ispričam, ne samo zbog sebe, već zbog svih onih koji su stradali i nikada nisu bili u mogućnosti da ispričaju svoju priču.” Zabilježena svjedočanstva ispunjena su nataloženim iskustvom i mudrošću.
Kultura sećanja, negovanje pamćenja jednog naroda na sopstvena stradanja i na sastradavanje sa drugim narodima, prema uvjerenju autora, predstavlja mjeru civilizovanosti jednog društva.

Više o projektu Zaveštanje možete pronaći na zvaničnom sajtu filma - www.legacy-documentary.com
Nakon prikazivanja filma Zaveštanje 09. maja u JKC “Arie Livne” planiran je razgovor sa autorima filma.

sloboda

Dvanaestog aprila 2017.godine je Nj.E. Ambasador Holandije u Bosni i Hercegovini Jurriaan Kraak u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne” održao predavanje pod nazivom “Globalizacija i ja - 39 godina kao holandski diplomata.” Prisustvovali su, predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, direktor JKC “Arie Livne” Djordje Mikeš, predsjednik Društva srpsko- jevrejskog prijateljstva prof. dr. Aleksandar Lazarević te zvanice iz javnog, kulturnog, političkog života grada i Republike Srpske.

EUROSKEPTICIZAM JE PRISUTAN I NEOPHODNO JE PRONAĆI ODGOVOR NA PITANJE - GDJE SU GRANICE EVROPE U POGLEDU AUTORITETA I TERITORIJALNOSTI

Jurriaan KraakAmbasador Kraak se na početku izlaganja obratio prisutnima rekavši, da će tokom izlaganja pokušati da odgovor na pitanja medju kojima su, kako je globalizacija uticala na njega lično i profesionalno, koju političku, ekonomsku, diplomatsku pozicije njegova zemlja ima u aktelnom trenutku u svijetu, a osvrnuo se i na dogadjanja iz prošlosti zemlje koju predstavlja u BiH.
“Usudjujem se reći, da smo mi Holandjani bili “globalizovani” odavno. Navešću nekoliko primjera. Baltička trgovina, odnosno 500 godina intenzivnog prometa izmedju hanzeatskih gradova Holandske Republike i regiona Baltičkog mora je obezbjedilo finansijsku osnovu za proširenje trgovine i šire. Holandjani su plovili preko pola svijeta do ostrva začina ( prema istoku do zapadne Indije), ono što je danas teritorija Indonezije i otkrili Tasmaniju, Novi Zeland i dijelove Australije. Tako smo dobili biber, cimet i karanfilić, u to vrijeme vrlo skupu robu koju su samo bogati mogli priuštiti. Tako je i nastao izraz “ skup kao biber”. Bili smo u Sjevernoj Americi, pa je New Amsterdam postao New York, a Wall Street, Bronx, Yonkers i Harlem su holandske riječi. Usput smo zamijenili New York sa Britancima za Surinam, a zamijenili smo i Manhattan za Paramaribo. Što je bio jedan od najgorih “dilova” u istoriji. Holandjani su vijekovima održavali naselja, trgovačka središta i baze podrške za naše trgovačke flote u Indiji i Cejlonu (Šri Lanka), u Brazilu, zapadnoj Africi. Južni vrh afričkog kontinenta Cape Colony je razvijen od strane holandskih doseljenika ”, predočio je amabasador istorijsku ulogu Holandije u oblasti trgovine. On je podsjetio, da je Holandska Republika, kasnije Kraljevina Nizozemska bila svjetska kolonijalna sila 350 godina zahvaljujući svojim posjedima u Indiji ( Holandski Istok) koji čine, ostrvo Java ( na kom je ambasador Kraak rodjen), Sumatra, Borneo, Celebes, da je upravljanje kolonijalnim carstvom bilo na početku multinacionalno ( VOC – Vereenigde Oostindische Compagnie ili Udružena Istočno-indijska kompanija).
Bilans dešavanja iz prošlosti je, da je danas Holandija drugi najveći izvoznik poljoprivrednih proizvoda, peti najveći izvoznik svih roba, prema svim parametrima je jedna od najotvorenijih ekonomija u svijetu, jer 1/3 BDP dolazi iz izvoza roba i usluga. Treba pomenuti korporacije, “Unilever”, “Shell”, “Philip s” te jedan, kako reče “istinski brend”, a to je “Heineken”. No, u svijetu globalnih kretanja u oblasti ekonomije, a koja su uzrokovala privredni uspon zemalja kao što su Argentina, Brazil, Čile i Meksiko, Turska te pojedinih zemalja u Aziji ( Indija, Kina, Južna Koreja, Tajvan, Malezija, Indonezija, Tajland) potrebno je i očuvati lidersku poziciju Holandije te njenu bezbjednost.
024“Ova globalna orjentacija, slogan “misliti globalno” su Holandjani prerasli tokom vijekova. Holandija je država srednje snage sa otvorenim društvom i otvorenom ekonomijom, a kao posljedica toga je činjenica, da je moja zemlja izuzetno osjetljiva u odnosu na globalna kretanja, kako pozitivna tako i negativna. Naime, zbog naše zavisnosti o izvozu će stanje globalne ekonomije uticati na nas direktno. Kao što rekoh, Nizozemska ima otvoreno društvo i otvorenu ekonomiju i zato je izuzetno podložna globalnim kretanjima koja su od uticaja za našu bezbjednost i za održivost našeg načina života. Kada je rieč o bezbjednosti, mi imamo otvorene granice. Kretanje ljudi je slobodno, a potencijalna “nus pojava” je u tome što takva sloboda olakšava pojavu terorizma, kibernetičkog kriminala i hibridne prijetnje. Na marginama Evrope postoje krhke države i neliberalane demokratije koje mogu da budu izvor nestabilnosti i direktno mogu da utiču na Nizozemsku. Nije zanemarljiva demografska eksplozija u Africi. Naime, stope nataliteta su pale gotovo svuda u Evropi, a afrički kontinent ne prati ovaj obrazac. Afrika broji 1,2 milijarde stanovništva, a 1980. godine je imala 477 miliona. Rast afričke populacije će omogućiti, da pet puta godišnje ponovo popune grad kao što je London. Klimatske promjene, ratovi i revolucije u arapskom svijetu te humanitarne krize će potaći izbjegličke tokove koji će ići ka Evropi uključujući i Holandiju “.

“Holandjani su svjesni da su igračka u globalizovanom svijetu. Kako reagovati prema tom nepromjenljivom, konstantnom faktoru? Morali smo birati izmedju neutralnosti i svrstavanja sa drugim mnogo moćnijim nacijama”, konstatacija je i istovremeno pitanje na koje je ambassador Kraak odgovorio sledeće.
“Prvo, pokušali smo da budemo neutralni i što je dobro za biznis. Da budemo prijatelji i trgovinski partner sa svima. Ovaj “recept” smo primijenili u periodu nakon Napoleona do Drugog svjetskog rata. Uspjeli smo da ostanemo neutralni u toku Prvog svjetskog rata. Medjutim, 1940. godine Hitler nije ispoštovao našu neutralnost i napao je našu zemlju, okupirao tokom pet vrlo jadnih godina. Nakon 1945. godine smo potražili spas uspostavljanjem snažnih transatlantskih odnosa sa SAD i Kanadom, a posebno u okviru NATO-a, u jačanju globalnih multirateralnih sistema poput UN-a, u podršci svjetskog pravnog poretka što je rezultiralo, da Hag postane medjunarodna pravna prijestonica svijeta. Mogu reći, da je članstvo u Evropskoj uniji bilo izuzetno profitabilno za Holandiju. Uslijedila je modernizacije poljoprivrede, tranzicija iz proizvodne na uslužno orjentisanu ekonomiju, nadogradnja naše transportne infrastrukture koja je sufinansirana iz evropskih fondova. Imamo neograničen pristup zajedničkom tržišti od 550 miliona potrošača. Sve je to potaklo naš izvozni sektor. Bili smo istinski vjernici u korisne efekte razvojne saradnje sa zemljama trećeg svijeta i Holandija je godinama bila glavni donator zemljama u razvoju. Holandske vlasti su aktivno stimulisale iseljavanje u trenutku kada je zemlja imala 11 miliona stanovnika, jer je postojao rizik od ozbiljne prenaseljenosti. Danas imamo 17 miliona u zemlji veličine 2/3 Bosne i Hercegovine i niko ne misli da je iseljavanje odgovor.”
A, kako je globalizacija uticala na g. Jurriaana Kraaka i šta je značila za njegovu karijeru kao diplomatskog predstavnika Holandije u zemljama u kojima je službovao, a i danas kada je aktivan u BiH ? Evo šta je rekao.
019“Želio bih da spomenem nekoliko globalnih trendova koji su dio fenomena ukupne globalizacije i koji su duboko uticali na mene kako u privatnom tako i u mom profesionalnom životu. Prije manje od tri sedmice, 25. marta je proteklo 60 godina od kada je potpisan Rimski ugovor. Evropski eksperiment je bio dio mog života. Trebalo je zaustaviti ratove. Primjera radi, Francuska i Njemačka su se hvatale za vratove 150 godina. Jedan od odgovora je bio, da proizvodnja uglja i čelika, a time i nacionalne tvornice oružja budu pod evropskom kontrolom. Francusko-njemačko pomirenje je bilo jedan od najvećih uspjeha price druge polovine 20. vijeka. Ideal “ Evropa cijela i slobodna” i dalje vidim kao vrlo motivirajući koncept. Imao sam privilegiju da radim u stalnom predstavništvu Holandije u Evropskoj zajednici, a kasnije u Evropskoj uniji. Radilo se na realizaciji programa pomoći EU kada je riječ o novim demokratijama istočne i centralne Evrpe. Kasnije smo pristupili rješavanju pitanja koja se odnose na proširenje Evropske unije. Bio sam dovoljno star da zapamtim madjarske izbjeglice u mom vrtiću. Kao dječak, živeći u blizini američke vazdušne baze, izmedju 1953. godine i 1964. godine, znao sam da prepoznam sve avione, američke, britanske i holandske. Tokom kubanske raketne krize 1961. godine vidio sam čudne i različite avione i znao bih odmah, da se nešto dogadja u svijetu što nije dobro. Isto tako se sjećam odraslih kada su pričali o najtežim nukleranim bombama, hidrogenskoj bombi, zračenju. Sjećam se kada sam kao student stopirao kroz zemlje istočne Evrope, zemlje Varšavskog pakta, zemlje “naših neprijatelja”, pa, sam saznao, da “neprijatelj” nije bio tako monolitičan i zastrašujući kao što nam je bilo objašnjeno”.
Prva godina službovanja u Ministarstvu inostranih poslova Holandije, odradjivanje pripravničkog staža u holandskoj ambasadi u istočnom Berlinu je bilo, kaže, vrlo poučno iskustvo. Što je takodje jedan od momenata globalizacije koji je ostavio trag u životu i radu ambasadora Kraaka.
“Posmatrao sam komunizam, istočno-njemačku varijantu izbliza u njegovom licemjerju. Prisustvovao sam izvodjenju Pučinijeve opera “ Turandot”. Pravi pamuk, prava vuna, prava svila i koža na sceni. Za publiku, 200% akrilna odjeća i plastične cipele. Upoznao sam članove vrlo povlaštene nomenklature. Službenici DDR koji su vozili “golfove” I “volvo”, živjeli u prostranim apartmanima u Berlinu i provodili vikende u svojim “daćama” ( ruska vikendica) na jezerima, sjeverno od grada. Putovali su po svijetu kao članovi DDR, meksičkog ili indijskog udruženja prijateljstva i žalili se na ugnjetavanje i eksploataciju radničke klase u mojoj zemlji. Kao što sam rekao, vrlo poučno i informativno.”
Pad Berlinskog zida je, prema riječima ambasadora, bio istorijska prilika. U tim godinama je Ministarstvo inostranih poslova Nizozemske bilo vrlo aktivno u oblasti kontrole naoružanja, smanjenja naoružanja i razoružanja.
002“Ovo je fenomenalna priča o uspjehu koja nije baš poznata široj publici. Moje kolege su bili prethodnici u oslobadjanju od bombi, a o čemu su moji roditelji pričali 60-ih godina, i na pronalaženju načina da se riješimo ogromnog viška konvencionalnog, nuklearnog, hemijskog, biološkog arsenala. Izmedju 1995. godine i 1999. godine sam postavljen u Predstavništvo Holandije pri NATO u Briselu. Ruski jezik je postao radni jezik u nekim forumima u NATO. Bilo je čak ruskog jezika u kabini “Joseph Luns Auditorium”, sobi nazvanoj po poznatom ratniku iz doba hladnog rata koji je iz Holandije. Siguran sam da bi se stari Joseph okrenuo u grobu da je znao šta se dešava. Učestvovao sam u radnim grupama sa Ukrajincima, Česima, Poljacima, Rumunima i Bugarima i žiteljima iz bivše istočne Njemačke. To me i dalje motiviše da saradjujem sa našim bivšim “neprijateljima”. I sve to u sjedištu NATO-a gdje su ne tako davno održavani sastanci desetina radnih grupa tokom kojih su predstavnici zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza razgovarali o načinima da bombarduju, spale, ozrače, fragmentiraju “neprijatelje”. To se nije dogodilo. Bio sam ponosan što sam učestvovao u tom procesu.
Posthladnoratovske godine su bile najbolje godine za medjunarodnu diplomatiju. Delerov plan za jedinstveno evropsko tržište paralelno sa ekonomskom ekspanzijom u Evropi su rezuzltirali jedinstvenom valutom. “ U tim godinama je sve izgledalo moguće”, konstatacija je ambasadora.
“U spoljnoj politici je Holandija postala pionir kada je riječ o efektivnoj, mješovitoj odbrani, diplomatiji i razvoju. Znam, ljudi se na ovim prostorima neće složiti. Ovaj period oni posmatraju iz različitih uglova. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su pokazali slabe tačke novog svjetskog poretka. Naročito kada je riječ o efikasnosti multirateralnih intervencija u kriznim situacijama. Nizozemska je takodje bila obilježena nakon učešća u srebreničkoj tragediji. Moja zemlja je u medjuvremenu izgubila naivnost, naučila je gorke lekcije kada je riječ o novom svjetskom poretku i tokom svog učešća u misiji u Afganistanu i Iraku je bila pažljivija i vise na oprezu. “
Ambasador Kraaak je na kraju predavanja predočio još jedan momenat koji se tiče globalizacije i koji je uticao na njega. Riječ je o globalnoj finansijskoj krizi, euroskepticizmu i populizmu.
004“Ponosan sam što mogu da kažem, da se nakon osam teških godina koje su bile prožete smanjenjem budzeta i broja zaposlenih holandska ekonomija oporavlja. Naša ekonomska aktivnost jača, stopa nezaposlenosti je u padu. Kao što znate, ništa nas vise ne oduševljava nego kada “tučemo” Nijemce, prije svega u fudbalu. Iako se to rijetko dogadja, ali naša ekonomija je sada bolja od njihove. Euroskepticizam je prisutan i mi moramo nači odgovor na pitanje, gdje Evropa završava, kako u pogledu autoriteta tako i kada je riječ o teritoriji. Vidim snažnu vezu sa populizmom koji nije samo emocionalni momenat već je zasnovan i na racionalnim odlukama i racionalnom razmatranju. Djelimično, populizam je izraz istinske zabrinutosti racionalnih ljudi o njihovom identitetu i njihovoj kulturi. Sve navedeno je razlog, zašto moramo da razmišljamo o konačnosti Evrope. O tome, koliko novih članica EU može da ima? Da li su potrebne neprobojne spoljne granice kako bi se sačuvala podrška naroda ? Politika je ta koja treba da obezbijedi racionalna odgovor. U svakom slučaju, nastaće jedna drugačija Evropa. Naprosto tako mora da bude kako bi se održao “evropski eksperiment”, taj jedinstveni projekat koji je tako dugo bio moj pratilac “.
Ukazao je i na značaj praćenja klimatskih promjena i suprostavljanje negativnim efektima zagrijavanja Zemlje smatra velikim izazovom. Predočio je, da je Nizozemska direktno pogodjena ovim globalnim fenomenom, jer, kako reče, kada se sleti na aerodrom u Amsterdamu onda se putnik nadje 21 metar ispod nivoa mora. “ Želio bih da ovu veliku promjenu u prirodi ostavim novoj generaciji diplomata i “globalnih gradjana”, da o njoj vode rasprave koje će dati najbolja rješenja.”

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035

Gost Jevrejskog kulturnog centra “Arie Livne “ je šestog aprila 2017.godine bila Nj. E. Ambasador Švajcarske u Bosni i Hercegovini Andrea Rauber Saxer koja je održala predavanje na temu “Švajcarska - Multikulturalnost u jedinstvu”. Ambasdor Švajcarske je gostima predočila, na koji način funkcioniše zemlja podijeljena na 26 kantona, kako su regulisana pitanja koja se tiču ljudskih prava i sloboda, kakav je stav zemlje prema članicama Evropske unije te druga pitanja.

NAŠ POLITIČKI SISTEM JE KONCIPIRAN DA NAS DRŽI ZAJEDNO

Andrea Rauber SaxerŠvajcarska je savezna država u srednjoj Evropi koja se na sjeveru graniči sa Njemačkom, sjeverozapadno i jugozapadno sa Francuskom, na jugu i jugoistoku sa Italijom, a na istoku sa Lihtenštajnom i Austrijom. Takva geografska pozicija ima uticaj na odredjena pitanja unutar Švajcarske.
“Da, geografski položaj Švajcarske je takav da smo okruženi zemljama koje su informisane na neki način i o našim unutrašnjim pitanjima imajući u vidu da njeno stanovništvo potiče iz tih zemalja. Kao što znate, podijeljena je na 26 kantona, a službeni jezici su upravo njemački, italijanski, francuski i romaniš – oni koji se govore i kod naših susjeda. Uticaj zemalja koje nas okružuju nije zanemarljiv. ”
Švajcarska je multikulturalna zemlja u kojoj je 60 % stanovništava rimokatoličke vjeroispovjesti, a 26 % protestantske. Na njenoj teritoriji žive pripadnici islamske vjerioispovjesti i takva religijska šarolikost je čini posebnom.
“Znate, imali smo nekoliko vjerskih ratova u prošlosti koji su trajali nekoliko sedmica i uspjeli smo da pronadjemo rješenje i da ih zaustavimo. Kada je riječ o vjerskim slobodama, svaki gradjanin je slobodan da živi prema svojim religijskim uvjerenjima . Pitanje suživota sa pripadnicima islamske vjeroispovjesti je riješeno i sa ljudima koji su stigli sa Kosova i drugim narodima koji žele da njihova religija bude društveno priznata. Prije nekoliko godina je na nivou države provedeno glasanje vezano za izgradnju minareta. Uslijedile su velike debate. Ljudi su glasali o inicijativi i u ustavu piše, da je zabranjena gradnja minareta. Religijska grupa je naravno priznata, ali se minaret ne smije graditi. Iskreno, još nisam na ulicama vidjela osobu sa burkom. To ne isključuje demokratiju. Naprotiv, Švajcarska je demokratska zemlja čiju nacionalnu raznolikost upotpunjuje i podatak da na njenoj teritoriji živi oko 60.000 ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine od kojih su neki postali državljani. Oni su dobro integrisani u švajcarsku zajednicu. Moram da naglasim, da u mojoj zemlji ne postoje getoizirana područja. ”
Kada je riječ o odnosu Švajcarske prema Evropskoj uniji, ambasadorka Rauber Saxer kaže, da se o tome vode diskusije decenijama.
“Mi u Švajcarskoj, naša vlada, kantoni bave se pitanjem, u kom pravcu Švajcarska treba da ide kada je riječ o Evropskoj uniji. O tome se diskutuje decenijama. Sačinili smo ugovore o trgovini sa zemljama iz EU. U velikom procentu je zastupljen uvoz i izvoz, a naši radnici prelaze granice i rade u zemljama EU. Godine 1992 je održano glasanje o pridruživanju evropskom, ekonomskom području. Medjutim, mali procenta stanovnika je glasao “za”. U medjuvremenu smo napravili veliki broj bilateralnih ugovora sa članicama EU. Postojale su neke inicijative, da se zaustave masovne migracije, ali je vlada to demantovala svojim zvaničnim stavom. Tako da imamo ugovore o slobodnom protoku ljudi”.
Imajući u vidu da Švajcarsku čini 26 kantona, da svaki od njih ima pravo da djeluje samostalno u oblasti nekih pitanja, da se razlikuje njihova unutrašnja uredjenost, postavlja se pitanje, kako opstaje država sa toliko raznolikosti?
004“Naš politički sistem je koncipiran da nas drži zajedno. Promovišemo kompromis, census i dijalog. Sličan sistem je u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Naš ustav jasno razdvaja koje su kompetencije države, a koje kantona. Na državnom nivou su regulisani, švajcarska politika nuklearna energija, carine, federalni porezi, a obrazovanje, školstvo, ekologija pripadaju kantonalnim oblstima. E, sada se te kantonalne oblasti razlikuju po svojoj uredjenosti i funkcionisanju. U nekim kantonima škole imaju raspust tokom proljeća, a u drugim zimi. No, sve se čini da se uskladi život Švajcarca, pa kantonalni ministri itekako saradjuju kako bi se sistem harmonizovao. Naime, prisutan je pritisak stanovništva da se radi uskladjeno. Kantonalni ministri se redovno sastaju da bi se postigla kompromisna rješenja i uskladilo funkcionisanje u oblastima društvenog, političkog i socijalnog života. Kantoni imaju ingerencije u domenu spoljne politike. Oni imaju pravo da kroje svoju politiku. Primjera radi, ako ciriški kanton želi da saradjuje sa Republikom Srpskom onda on rješava na koji će to način uredovati. Medjutim, ako se želi da uspostavi saradnja sa državom Bosnom i Hercegovinom onda se mora uključiti švajcarska država. Treba reći i to, da je vlada sastavljena od sedam ministara i da svaki od njih preuzima mjesto predsjednika federacije na jednu godinu. Švajcarskom narodu se svidja ovakav politički sistem.”
Regulisano je i funkcionisanje segmenta koji se tiče podjele vlasti izmedju države i stanovništva kroz razne gradjanske inicijative i referendum.
“To je ona inicijativa kojom gradjani utiču na rad vlade. Naime, sto hiljada potpisa je potrebno da se pokrene inicijativa. Taj instrument se ponekad zna da zloupotrijebi od strane pojedinih partija, ali on funkcioniše. Imamo slučaj da je populacija domaćica uspjela da favorizuje dosta gradjanskih inicijativa. Tako je jedna domaćica svojim angažmanom izdejstvovala inicijativu o kažnjavu počionioca krivičnog djela seksualnog zlostavljanja. Ona je rezultirala donešenjem zakona koji za počionica odredjuje zatvorsku kaznu ili ga upućuje u ustanovu za mentalno zdravlje. Taj slučaj je vezan za oblast ljudskih prava. Pored inicijativa imamo i drugi način kojim se uredjuju odnosi izmedju države i stanovništva, a to je referendum. Obaveza je vlade da postavi pitanje o nečem što je od važnosti za zemlju kako bi se glasalo o njemu. Primjera radi, kada se radi o promjeni ustava, da li će se Švajcarska priključiti EU, NATO. U tom slučaju nije važno da većina ljudi kaže “da” već da to kaže većina kantona. Pedeset hiljada glasova je optimalno potrebno za donošenje nekog zakona. Ono što je važno jeste, da se referendum dogadjaju, organizuju debate. Četiri puta godišnje se glasa o raznim temama. Dešava se da neke inicijative i ne budu prihvaćene. Prošle godine je raspisan referendum o izgradnji druge pruge tunela kroz planinu, jer putovanje sa sjevera na jug dugo traje. Postavlja se pitanje koje kaže, šta će se dogoditi ako dodje do povećanja frekvencije saobraćaja izgradnjom više tunela. Uslijedila je velika debata koja je u ovom trenutku aktuelna. Švajcarsko stanovništvo je glasalo da se gradi tunel, a vlada obećala da se saobraćaj neće povećati. Zatim, tu je priča o reforemi poreza za preduzeća. Bili smo pod pritiskom EU. Stanovništvo je glasalo “ne”, pa se to pitanje ponovo mora razmotriti”
Poznata je činjenica da je Švajcarska neutralna zemlja kada je riječ p pitanjima koja se tiču vojnog angažmana i još nekim drugim. Ambasadorica Švajcarske kaže, da je riječ o “ aktivnoj neutralnosti” i evo kako je pojasnila ovu definiciju.
023“Naša politička neutralnost je važna za naše ljude. Mogu reći, da je na snazi “aktivna neutralnost” koja znači, da ne bismo trebali da budemo udaljeni od problema koji se tiču zemalja EU i mi se trudimo da u njima učestvujemo na odredjeni način. Često smo bili most izmedju dvije strane, domaćini mirovnih pregovora, a što se ne može da nazove “pasivna neutralnost”.
Vlada Švajcarske je angažovana i na teritoriji Bosne i Hercegovine kroz humanitarne projekte, edukacije medicinskog osoblja i druge.
“Angažman Švajcarske u BiH je zasnovan na diplomatskim odnosima koji traju 25 godina. Na jednoj dugoj tradiciji zasnovanoj na solidarnosti i posvećenosti kako bi pomogli da svaka osoba može da živi izvan siromaštva, u dostojanstvu i sigurnosti. Naš angažman u BiH je raspodijeljen u nekoliko segmenata. Aktivni smo u oblasti funkcionisanja lokalne vlasti medju kojima i opštine Banja Luka. Zatim u domenu ekonomskih pitanja te borbe protiv nezaposlenosti. Vi znate da Švajcarska ima najmanju stopu nezaposlenosti. Kada je riječ o Banja Luci saradjujemo sa fakultetima koji se bave izučavanjem prerade metala i inžinjerstvom. Donosimo i mašine koje mladi ljudi mogu koristiti učiti. Saradjujemo sa Biroom za zapošljavanje. Tu je segmet zdravstva. Naš onkolog je angažovan u edukaciji medicinskih sestara u Bosni i Hercegovini i on će posjetiti Brčko, Mostar i još neke gradove kako bi pokazao kako funkcioniše sistem u Švajcarskoj kada je riječ o zdravstvu. U planu je organizovanje seminara u Sokocu čija tema će biti primarna njega i mentalno zdravlje. Ukratko, aktivni smo u cijeloj zemlji. ”
Na kraju svog izlaganja je Ambasador Švajcarske u BiH Andrea Rauber Saxer naglasila , da su za opstanak zajednice od izuzetne važnosti poštovanje principa saradnje, da postoje dogovori unutar zemlje i medju zemljama kako bi se obezbjedio takav društveno-politički ambijent prijemčiv za bitisanje jedne sretne porodice.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027

HAG PESAH SAMEAH! (SREĆAN PESAH)

Članovi Jevrejske opštine Banja Luka, predstavnici Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ su u prisustvu zvanica iz kulturnog, javnog života grada proslavili jedan od najvećih jevrejskih praznika - Pesah. Prije svečane večere je u sinagogi „ilona Vajs“ održana prigodna molitva. U toku večeri je prikazan dokumentarni film koji govori o solobadjanju Jevreja od egipatskog ropstva te običajima vezanim za ovaj praznik.
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne je čestitao praznik članovima opštine i poželio dobrodošlicu gostima.
„Želim da ovaj veliki praznik proslavite u miru i sreći, okruženi ljubavlju svojih najbližih, prijatelja. Pesah je jedan od najstarijih i najradosnijih praznika. Podsjetiću, da više od tri milenijuma jevrejski narod proslavlja čudesno oslobadjanje iz misirskog ropstva. Zato je ovaj praznik simbol oslobodjenja, lične i nacionalne slobode, prava na dostojanstven život.“

Tradicija i običaji vezani za Pesah

Jevrejski praznik Pesah se praznuje u znak sjećanja na oslobodjenje Jevreja iz Misirskog ropstva. U hebrejskom jeziku on se još naziva „Hag ha-macot“ ( hebr. Hag-praznik) ili praznik prijesnih hljebova. Naime, u vrijeme praznika je izričito zabranjeno jelo sa kvascem, pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog. Naziva se još „ Z,man Herutenu“ (praznik naše slobode) i „Hag Ha aviv“ (praznik proljeća) zato što uvije pada u proljeće ( hebr. aviv-proljeće).
On je jedan od tri hodočasna praznika i tada svi Jevreji koji imaju mogućnosti hodočaste u Jerusalem. U vrijeme postojanja Hrama je svaki punoljetni muškarac bio obavezan doći u Sveti grad.
Pripreme za proslavu Pesaha, prema tradiciji i običajima vezanim za ovaj praznik, su se sastojale od detaljnog, proljetnog spremanja kuće, pranja i čišćenja svih prostorija kako bi se otklonili i najmanji tragovi kvasne hrane. Domaćin uoči praznika obavlja poslednju provjeru čistoće i to je obred sakupljanja ostataka kvasne hrane ( „hameca“). Pošto je kuća očišćena i sav „hamec“ uklonjen domaćica ostavlja na vidno mjesto komadiće hljeba, a domaćin ih pronalazi i peruškom ubacuje u papirni fišek. Običaj je da se pronadjeni „hamec“ spaljuje sledećeg jutra bacanjem u peć ili javnim spaljivanjem na vatri koja se ložila u dvorištu skole ili sinagoge.
Važno mjesto u tradiciji obilježavanja Pesaha zauzima spravljanje „macota“. On se od davnih vremena pravio ručno, pa mnogi vjerski autoriteti i danas smatraju da je takav „macot“ čist. Pravi se od pšeničnog brašna i vode. Kupovina gotovog „macota“ je novina modernog vremena koja je kasnije ušla u široku upotrebu.
Slavlje započinje prvog dana praznika ( Erev Hag) večerom koja se zove Seder veče. Seder na hebrejskom znači red. Seder večera je praznična, obredna večera na kojoj se molitve, čitanje Hagade i svi drugi običaji obavljaju po strogo utvrdjenom redu. Hrana se servira na „kearat seder“, velikom tanjiru na kojem je postavljeno sve što je potrebno za jelo tokom večeri.
Pashalno veče je veče kojim počinje Pesah nakon službe u sinagogi i tada se porodica okuplja za stolom i počinje obred koji se zove „pashalni seder“.
Čitanje Hagade je osnovni dio Sedera. Ona opisuje dogadjaj koji se odnosi na praznik, hronološki iznoseći istoriju dolaska jevrejskih plemena u Misir, njihovo oslobadjanje iz ropstva i objašnjava svrhu pashalne žrtve za vrijeme Drugog hrama. U njoj su sadržani odlomci iz Biblije, stare legende i anegdote, molitve i pjesme zahvalnice, a završava se popularnom pjesmom „ Had gadja“.
Sarajevska Hagada, pisana na finom pergamentu, predstavlja najstariji i najraskošniji primjer ove vrste kodeksa i djelo je španske iluminatosrke umjetnosti 14.vijeka

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034

PROJEKTI TEHNOLOŠKOG RAZVOJA, PODSTICANJE INOVATIVNOSTI, ANIMIRANJE MLADIH SU OD DUGOROČNOG ZNAČAJA ZA DRUŠTVENU ZAJEDNICU

Trinaestog marta 2017.godine, u Jevrejskom kuturnom centru „Arie Livne“ su predstavnici Rotari kluba „Beer Sheva“ iz Izraela u saradnji sa Rotari klubom Banja Luka i Društvom srpsko -jevrejskog prijateljstva organizovali predavanje o mogućnostima privredne i naučne saradnje sa Izraelom. Prisustvovali su predsjednik jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, predsjednik Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksandar Lazarević, profesor Zoran Pejašinović, Slobodan Bošković, direktor JKC „Arie Livne“ Djordje Mikeš, članovi društva.
Zamjenik gradonačelnika grada La Havim Alon Bendet je pozdravio prisutne te predočio istoriju razvoja jednog od danas najrazvijenih gradova u Izraelu.
Alon Bendet„Prije no što predstavim grad La Havim ispričaću i nešto o području na kojem živimo. Kao što je poznato, Izrael je proglašen državom 1948.godine, u vrijeme kada je g. Arie Livne bio vojnik, a ja se tek rodio. Bila je to mala zemlja, uglavnom pustinja bez ikakvih prirodnih resursa i mnogo neprijatelja. Na takvoj teritoriji smo počeli da gradimo život. Prvo je bio grad Beer Sheva ( Biršeba) koji je jedno, da tako kažem, biblijsko mjesto. Podsjetiću na priču kako je Avram kopao sedam ćupova kako bi iskopao mir sa kraljem. Ne treba objašnjavati kako je živjeti u pustinji bez vode te koji problemi iz toga prozilaze. U blizini Beer Sheva, koji je bio jedno malo mjesto, je pronadjen način navodnjavanja „kap po kap“ koji je postao poznat u cijelom svijetu. Vremenom se grad razvijao i naseljavao i 1970. godine je na njegovoj teritoriji živjelo 100.000 stanovnika. Osnovne privredne grane su hemijska industrija i poznati atomski centar. Danas u njemu živi 220.000 ljudi, u njemu se nalazi moderan univerzitetsko-medicinski centar.“
G. Bendet je, nakon izlaganja o nastanku i razvoju izraelske teritorije odakle dolazi, podsjetio da se takav razvoj i grada čiji je zamjenik gradonačelnika nije mogao realizovati bez primjene visokih ISO standarda.
„Važno je reći, da smo postigli značajne uspjehe kada je riječ o uštedi električne energije. Posebno kada je riječ o smanjenju troškova za osvjetljenje grada i lično sam vodio taj projekat. Zatim, tu je naš rezervoar kroz koji proteče dnevno 1000 kubnih metara vode, a u pripremi je drugi koji će prikupljati kišnicu i služiti navodnjavanju. Tu je projekat solarnog sistema i iz solarne elektrane mi prodajemo struju elektro-preduzećima od čega, naravno, imamo finansijsku korist, a ugovor o ovoj vrsti privredne saradnje biće na snazi 20 godina. Tu su i projekti od društvenog značaja, kantri klubovi, konzervatorij, u izgradnji je društveni centar sa bibliotekom. Imamo izuzetno dobre rezultate u sportskoj disciplini „ triatlon“ kroz sportske grupe. Završili smo izgradnju sportskog kompleksa za gimnastiku, a tu je i plan izgradnje pozorišta te prostora za aktivnosti predvidjene za lica „ 55 +“. Prije dvije godine smo otišli korak dalje, a to je da naše usluge i komunikaciju gradjana sa administracijom realizujemo preko aplikacija. To znači, da gradjani mogu preko aplikacije prijaviti kada primijete da je negdje pregorjela sijalica ili se pojavila pukotina na cesti. Komunikacija je u tom slučaju dvosmjerna, a to znači, da svi nivoi menadzmenta bivaju obavješteni o tome šta se prijavljuje nakon čega slijedi brzo rješavanje problema, a gradjani potom dobiju povratnu informaciju.“
Rafi MontiasPredstavnik grada Kfar Yon, Rafi Montias, čija je porodica stradala u Drugom svjetskom ratu, je prije izlaganje o projektima čiji je akter izrazio zadovoljstvo što je posjetio Banja Luku iz razloga, jer su njegovi preci bili vezani za grad na Vrbasu.
„Bio sam presrećan kada sam saznao od svog prijatelja da ćemo posjetiti Banja Luku. Morao sam da dodjem ovdje i da zatvorim jedan, da tako kažem, životni krug. Naime, moj otac je bio limar u Banja Luci 1923. godine o čemu govori njegovo svjedočanstvo o završenom školovanju u ovom gradu. Bio sam na groblju i posjetio grobnicu na kojoj piše prezime Montias i zato sam veoma uzbudjen, zbunjen, ali i tužan zbog sudbine cijele moje familije koja je stradala u Holokaustu“, nije krio emocije g. Montias.
Predočio je, da je predstavnik u realizaciji mnogih projekata u zemlji medju kojima i angažman u kompaniji „Mobila“.
„Danas je kompanija „Intel“ kupila „Mobila“, i ona proizvodi „smart“ automobile bez vozača i bezbjednosne sisteme za automobile. Dovoljno je reći, da je riječ o kompaniji vrijednoj 15 milijardi dolara. Iza većina ovih preduzeća koje je preuzeo „Intel“ stoji država Izrael ili Izraelci, Jevreji koji su „mozgovi firme“. Sve je počelo sa dječijom edukacijom i jedan od projekata, koji je podržao rotari klub čiji sam aktivista, je i uspostavljanje „Robotske lige“. Postoje 4 lige, za djecu u ranim razredima i onu koja su u srednjim školama. Ona su ostvarila velike uspjehe takmičeći se u navedenim ligama. Petoro djece zauzima prvo mjesto u Izraelu i danas se takmiče na svjetskom nivou. Kroz ovakve programe se pružaju velike mogućnosti, a evo i zašto. Kada djeci pokažete da ovo nisu samo roboti, jedno takmičarsko iskustvo već prevashodno životno iskustvo, prilika za svojevrstan razvoj zahvaljujući kom će pomoći i razvoju zajednice u kojoj žive, oni počinju da pokazuju više interesovanja. Više se angažuju. Kroz ovaj program su dobila nagradu godine za inovativnost.“
On je istakao, da ovakav način angažmana može da bude odličan početak, start za djecu koja žele da svoje interesovanje usmjere ka tehnologijama.
„Mi pokušavamo da inspirišemo mlade ljude da se bave naukom, tehnološkim razvojem, istraživanjima kao nečem što može da doprinese razvoju društvene zajednice. Da uvide koje su prednosti svega toga i na taj način doprinesu razvoju inovativnosti i preduzetništva u svojim zajednicama. Da usvoje vještine koje će biti važne za razvoj u 21. vijeku. Važan je podatak koji kaže, da je trenutno 300 djece uključeno u program i 100 mentora koji nadgledaju njihov razvoj. Imamo 15 liga za srednje timove. U svakoj osnovnoj školi oko 100 učenika koji su uključeni u projekat. I imamo timove mentora koji koordinišu i nadgledaju takmičenja u oblasti robotike“.
Podsjetio je da postoje i sporedni projekti koji se dešavaju na marginama, a koji se tiču pomoći društvenoj zajednici kao što je zaštita životne sredine.
„Hvala vam što ste nas srdačno primili i nadam se da smo zaintrigirali prisutne kroz ovo što smo predstavili te približili ideje, način na koji se ulaganjem u nauke i inovativnost može dugoročno isplatiti i izgraditi cijela nacija zahvaljujući znanju“, rekao je na kraju izlaganja g. Montias.
Nakon predavanja se obratio g. Arie Livne koji je izrazio zadovoljstvo onim što je čuo tokom predavanja i nadu, da bi se predočena iskustva mogla prenijeti i na teritoriju Republike Srpske. Gosti iz Izraela su u pratnji domaćina posjetili i sinagogu „Ilona Vajs“.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
ponedeljak, 20 mart 2017 13:59

PRAZNIK PROLJEĆA 2017 - GALERIJA

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035
  • 036
  • 037
  • 038
  • 039
  • 040
  • 041
  • 042
  • 043
  • 044
  • 045
  • 046
  • 047
  • 048
  • 049
  • 050
  • 051
  • 052
  • 053
  • 054
  • 055
  • 056
  • 057
  • 058
  • 059
  • 060
  • 061
  • 062
  • 063
  • 064
  • 065
  • 066
  • 067
  • 068
  • 069
  • 070
  • 071
  • 072
  • 073
  • 074
  • 075
  • 076
  • 077
  • 078
  • 079
  • 080
  • 081
  • 082
  • 083
  • 084
  • 085
  • 086
  • 087
  • 088

PRAZNIK PROLJEĆA

Povodom jednog od najvećih jevrejskih praznika Purim-a koji se ove godine slavi 12.marta, članovi Jevrejske opštine Banja Luka, predstavnici Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ u saradnji sa Asocijacijom za unapredjenje i promociju turizma, umjetnosti i kulture „ AUPTUK“ Banja Luka i Centrom za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka su organizovali kulturnu manifestaciju pod nazivom „ Praznik proljeća“.
U okviru manifestacije su 9 i 10 marta organizovane edukativno-ekološke radionice pod nazivom „ Reciklaža igre“ u organizaciji Centra za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka. Učesnici prve radionice su bila djeca iz „MIS“-a gdje su uz podršku Milenka Lakića, predsjedavajućeg Asocijacije za unapredjenje i promociju turizma, umjetnosti i kulture „AUPTUK“ i Sunčice Laguza, predsjednik „MIS“-a, prezentovali svoje umijeće – kako se od materijala koji je namijenjen reciklaži mogu stvarati interesantna umjetnička djela. Desetog marta su gosti druge radionice bila djeca iz Zavoda za ortopediju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „ Dr. Miroslav Zotović“ i štićenici JU Dječiji dom „Rada Vranješević“.
Prestavnica Centra za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka, Sunčica Laguza je izrazila zahvalnost članovima uprave Jevrejske opštine Banja Luka, JKC „Arie Livne“ na pozivu, da djeca iz centra učestvuju u obilježavanju Purima-a i pokažu kako se umjetnički radovi mogu stvarati i od materijala za reciklažu, a ne samo uz pomoć kista i boja.
„ Prije desetak godina smo počeli da radimo sa „Banjalučkim mažoretkinjama“ koje su tada djelovale pod okriljem agencije „Primera“, odnosno Udruženja gradjana „Primera“. Imali smo lijepu saradnju sa gradom. Pojavilo se dosta aktivnosti koje je trebalo zakonski uredovati, pa smo odlučili da sve naše djelatnosti objedinimo i tako je nastao Centar za edukaciju i rad sa omladinom „MIS“. Organizujemo karnevale, festivale i sve ono što je vezano za djecu, što je u tom momentu atraktivno i što djeca imaju želju da rade, a mi mogućnost da sve to podržimo. Imamo dosta volontera koji se edukuju uz našu pomoć. Imamo i manekenke od kojih neke već rade van granica zemlje. Zadovoljni smo saradnjom sa agencijom „Midikenn“ iz Zagreba čiji predstavnici nam daju podršku u našim aktivnostima. Mažoretkinje su naš ponos ( male, velike, klasične, sportske). Svake godine idemo na evropsko prvenstvo, a 2016.godine su učestvovale i na svjetskom takmičenju. Važno je da uvijek udjemo u neki krug takmičenja. Da postoji taj kontinuitet u djelovanju.“
Kada je riječ o organizovanju radionica pod nazivom „Reciklaža igre“ naša sagovornica je pojasnila, da je ideja nastala prije nekoliko godina tokom učešća u jednoj umjetničkoj koloniji.
„ Jedan prijatelj nam je pokazao šta se sve može da uradi sa reciklažom, a on upravo ima izložbu u Beogradu. Onda nam je poklonio jednu radionicu gdje smo se edukovali sa djecom. Imamo mnogo ideja. Sada smo radili umjetničke radove od ostataka igrački i još nekih materijala koji predstavljaju otpad, a vjerujte to baš i nije tako lako.“

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026

Centralna svečanost povodom Purim-a je organizovana 12.marta okupljanjem učesnika manifestacije na Trgu Krajine, organizovanjem maskenbala i šetnje banjalučkim ulicama što je izazvalo oduševljenje gradjana. Zatim je uslijedio kulturno- zabavni program u sali Doma omladine gdje se učesnicima, posjetiocima prigodnim govorom obratio direktor Jevrejskog kulturnog centra Djordje Mikeš. Veliku pažnju je izavao nastup „Banjalučkih mažoretkinja“, članova Dječijeg hora „Vrapćići“, mladih glumaca iz Dječijeg studija „Roda“. Od učesnika centralne manifestacije treba pomenuti još i Udruženje žena sa invaliditetom „NIKA“, KBS „ Kastra“, Institut za moderno muzičko obrazovanje „Opus conmusica“, članove Dječijeg vrtića „ Zvjezdica“, štićenike iz JU Dječiji dom „Rada Vranješević“, Centra „ Zaštiti me“, KPUU „Taras Ševčenko“, Udruženje Makedonaca i Udruženje Jevreja te Centar za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka. Na kraju programa su predstavnicima ustanova, organizacija, umjetničkih društava dodijeljene zahvalnice za učešće u organizovanju manifestacije pod nazivom „ Praznik proljeća“.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029


Pogledajte još fotografija sa manifestacije klikom na link : PRAZNIK PROLJEĆA 2017

 

U Jevrejskom kulturnom centru „ Arie Livne“ je povodom Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta održano komemorativno veče čiji je promoter bila profesor istorije i latinskog jezika u banjalučkoj „Gimnaziji“ Tatjana Jurić. Ona je tokom predavanja podsjetila prisutne na strahote kroz koje je prošao jevrejski narod tokom Drugog svjetskog rata, na činjenicu da se radilo o zločinu koji je bio ozakonjen i kao takav odredio tragičnu sudbinu jednog naroda u civilizovanoj Evropa. Podsjetila je, da je samo u logoru u Aušvicu ubijeno više od milion Jevreja na najmonstrozniji način i naglasila, da se nije radilo o žrtvama rata. Da, kada je riječ o Holokaustu, se ne može govoriti o njima na takav način. „ Djeca, ljudi o kojima će se govoriti večeras su bili civili. Oni nisu bili žrtve rata. Jer, u ratu i ginu civili. U slučaju Holokausta, to su bili ljudi čije je ubijanje planirano prije početka Drugog svjetskog rata. Bilo je to sistematsko uništenje jednog naroda. Ostali su albumi sa fotografijama, ali niko nije mogao biti identifikovan, jer su i oni koji su ih poznavali bili ubijeni. Ostali su dnevnici tinejdzera koji su imali samo želju, da idu u školu, voze bicikl. I oni su ubijeni. Preživjeli su ostavili svjedočenje o strahotama koje su zadesile jevrejski narod u okupiranoj Evropi i koje se ne smiju zaboraviti niti ponoviti.“

ZAPAMTITE NJIHOVA IMENA - ZAPAMTITE NJIHOVE RIJEČI

001Profesorica Tatjana Jurić je bila učesnik seminara o Holokaustu u Jerusalemu, u Muzeju holokausta Yad Vashemu gdje je dobila licencu za predavanje o ovoj temi. Ovo je njeno peto predavanje za širi auditorijum.
„Holokaust je bio sistematsko, birokratsko, od strane države organizovano progonstvo i ubistvo oko 6 miliona Jevreja. Organizovano je na teritorijama koje su bile okupirane od strane neonacističke Njemačke u vrijeme Drugog svjetskog rata, od strane neonacista i njihovih saradnika. Sam termin Holokaust je grčka riječ i znači „žrtva vatre“ i počeo je da se koristi za opis ovog zločina krajem 40-ih godina prošlog vijeka kada je svijet saznao šta se dogadja u Evropi. Sami Jevreji koriste riječ „šoah“ što znači katasatrofa. Prošlo je 60 godina od ovog strašnog dogadjaja koji još nije istražen, kako u Evropi tako i kod nas. Trenutno traje projekat koji je započet 2009. godine pod nazivom „ Izgradnja enciklopedije nacističkih logora i getoa u Evropi“ koji će biti završen 2025.godine. Do sada je dokumentovano 42.500 koncentracionih logora, polja smrti, jama, stratišta u kojima su nacisti ubijali žrtve. Tek 2000. godine u Štokholmu, na Medjunarodnom forumu o Holokaustu okupili su se predstavnici 46 država OEBS-a i istakli da je Holokaust fundamentalno promijenio temelje civilizacije.
Medjunarodni dana sjećanja na žrtve Holokausta se obilježava na različite načine u Evropi i svijetu i zakonski su odredjeni drugi datumi kada se održavaju komemorativni skupovi. U nekim zemljama, kao što je riječ o susjednoj Hrvatskoj, Zajednica jevrejskih opština Hrvatske je odlučila da bojkotuje obilježavanje. Izrazila je protest.
„ Strašno stradanje ljudi je ostavilo neizbrisivi trag širom Evrope. Ujedinjene nacije su 2005. godine izglasale Rezoluciju da se 27 januar obilježava kao Medjunarodni dan komemoracije žrtava Holokausta i podstakao sve članice da urade edukativne programe kako bi generacije očuvale uspomenu na ovaj zločin. Većina država članica UN-a zaista obilježava ovaj dan. No, danas imamo situaciju da susjedna Hrvatska takodje ima ovaj dan kao zakonski definisan, ali ste zasigurno obaviješteni, da je ove godine Zajednica jevrejskih opština Hrvatske bojkotovala obilježavanje zbog nespremenosti zvaničnih vlasti da osude postavljanje ploče sa natpisom na kojoj je ispisan ustaški pozdrav „ Za dom spremni“ i koja je postavljena na mjestu negdašnjeg ustaškog stožera u Jasenovcu. Ovo je dokaz, da u Hrvatskoj postoji nespremnost zvaničnih vlasti da se odupru i bore protiv istorijskog revizionizma u obrazovanju, ali i u javnom životu.
008U Srbiji se taj dan obilježava 22. aprila, a u Makedoniji 12.03. Naime, tog dana 1943. godine su Bugari u sporazumu sa Nijemcima deportovali 7.300 Jevreja u logor Treblinku iz kog se nikada nisu vratili. Za taj zločin niko u Bugarskoj nije odgovarao i u toj zemlji, u obrazovnom sistemu nema pomena o Holokaustu. U Austriji se obilježava 5. maja kao Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma. U SAD i Kanadi na dan jevrejskog praznika „ Jom Hašoa“ koji pada 27. dana mjeseca Nisama u jevrejskom kalendaru. U Izraelu je kao dan sjećanja na žrtve takodje odredjen dan obilježavanja praznika „ Jom Hašoa“ i naziva se Dan sjećanja na mučenike, junake Holokausta. Tog dana širom zemlje se dvominutno oglašavaju sirene, a Jevreji ma gdje da se zateknu u tom trenutku, zaustave se. Predstave se pomjeraju, a pozorišta odaju počast žrtvama, kafići su zatvoreni. Znači, u zemljama se ovaj dan obilježava na različite datume, na različite načine, ali im je poruka ista.
Treba još reći, da je 27. januar odredjen kao dan obilježavanja Holokausta iz razloga, jer su tog datuma 1945. godine sovjetske snage oslobodile logor Aušvic - Birkenau. Ustvari, prije bi se moglo reći, da su fašističke snage kapitulirale. Otkrili su najveći nacistički centar za ubijanje u Evropi. Aušvic je postao simbol Holokausta predstavljajući dubinu monstroznosti kojom jedan čovjek može da tretira drugog čovjeka. U ovom logoru je stradalo više od milion Jevreja. Ubijeni su u gasnim komorama, umirali od gladi, bolesti, teškog posla.“

Ko su bili ovi ljudi ? Zašto su ubijeni? Gdje su živjeli prije no što su deportovani u logore? Zašto su doživjeli ovu sudbinu ? Zapamtite njihova lica.
„Julija Neubauer iz Slovačke je deportovana 1942. godine u Aušvic. Sportista Škenazi Emanuel iz Soluna je takodje ubijen u Aušvicu. Otelija Okumerman iz Čehoslovačke ubijen u logoru Majdanek, Jeruška Vešecka iz Čehoslovačke ubijena u Aušvicu, Planička Herman, Rozel Epstajn...Imamo fotografiju djeteta za koje nikada nismo saznali ko je, odakle je, ali znamo da je postojalo i ubijeno u Aušvicu. Tu su fotografija sa vjenčanja porodice Batis iz Grčke, 1937.godine. Devetnaest ljudi sa ove fotografije je ubijeno. Zelma Galambos sa svojim sinovima, Petrom i Pavlom iz Rumunije. Na žalost, Zelma i Petar su ubijeni u Aušvicu. Julička Sterm drži svog sina Ferija, iz Madjarske, ali su i oni ubijeni u Aušvicu 1944. godine. Jevrejke, Zdenka Stajner i njena mladja sestra Mira su rodjene u negdašnoj Kraljevini Jugoslavije, a kasnije se preselile u Zagreb. Kada je proglašena NDH, njihov otac je ubijen u Jasenovcu, a majka i sestra Mira u logoru, na Pagu. Zdenka je preživjela rat i preselila se sa suprugom u Izrael 1948. godine. Kalmi Baruh, potiče iz ugledne sefardske porodice iz Sarajeva. Poznati intelektualac, prevodilac, čovjek koji je govorio deset jezika. I zato je ubijen u logoru Bergen Belzen 1945.godine. Salomon Moni Poljokan je išao u Realnu Gimnaziju 1914. godine, završio Pravni fakultet u Zagrebu, radio u sudu. Deportovan je u logor, u Njemačku 1943. godine. A, mladi Jakov je imao 17 godina kada je doveden u Aušvic. Zapisao je i pronašli smo tu poruku. U njoj se kaže, „ Komandant logora nam je rekao, od sada ste samo brojevi. Nemate imena, nemate identit. Sve što imate je broj. Osim tog broja, vi ste niko i ništa.“ Desetogodišnji David Berger je ostavio poruku, „ Volio bih da se neko sjeti, da je ovdje živio čovjek po imenu David Berger.“
Neke fotografije pokazuju ljude koji još nisu identifikovan iz razloga, jer niko ko ih je poznavao nije preživio. Sačuvani su kompletni albumi ljudi koji su ubijeni u tim logorima o kojima se ništa ne zna. Ne postoje grobni spomenici za nekoliko miliona ubijenih. Tijela ljudi u gasnim komorama su kremirana. Nacisti su, pretvarajući ih u pepeo, željeli svoje žrtve da liše identiteta jedinstvenosti. Da zatru svaki trag njihovog postojanja.
005„Kada se govori o strašnim istorijskim dogadjajima, postavlja se pitanje-ZAŠTO !? Plan je razvijen mnogo ranije. Sve je počelo 1920 godine. U svom programu Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija je navela, da njemački gradjanin može biti samo osoba koja ima njemačku, arijevsku krv. Prema toj odredbi, Jevreji nemaju tu krv. Imaju drugačiju. Imaju otrovnu krv. I zato su stavljeni van zakona. Po toj rasnoj teoriji, Sloveni su mogli da budu ostavljeni u životu, nauče da računaju do pet, da budu nahranjeni, da rade kao robovi. Jer je to bila jedina svrha da služe arijevskoj rasi. Dakle, neko je smislio da jedan narod ima otrovnu krv i da je to razlog što treba da nestane. Ovdje imamo i pitanje, šta znači ne biti gradjanin neke zemlje, biti stavljen van zakona!? U ovom slučaju možemo da govorimo o 488 zakonskih odredbi koje ograničavaju život Jevreja u Njemačkoj i svim teritorijama okupiranim Trećim Rajhom. Evo zakona koji su proglašeni od 1933 do 1945. godine, donesenih mjesec dana po dolasku Hitlera na vlast, u martu 1933. U njima se kaže, 1) svi zaposleni Jevreji mogu biti otpušteni bez najave i naknade (1938), 2) svi Jevreji mogu biti izbačeni iz svojih kuća bez kompenzacije i najave (1939), 3) svi Jevreji moraju da se jave na prinudni rad (1941), 4) Jevrejima nije dozvoljeno da idu u školu ( 1942), 5) Jevreji moraju da predaju sve električne, kućanske aparate, sve što funkcioniše na strujni pogon, bicikle...( 1942) , 6) Jevreji stariji od šest godina moraju da nose žutu zvijezdu na kojoj piše „ Jevrej“. Od 1941. godine im nije dozvoljeno da emigriraju, od 1942. godine ne smiju da kupuju novine, da posjeduju kućne ljubimce, da sjede na klupi, u parku, da se voze javnim prevozom, da hodaju trotoarom, da uopšte izlaze vani. Sve do 1945. godine kada je izglasana zakonska odredba, da svi zvanični dokumenti koji govore o antijevrejskim aktivnostima moraju da budu spaljeni.
Ostalo je mnogo dnevnika žrtava Holokausta , riječi zapisanih u njima. Evo odlomaka iz nekih od njih. Zapamtite njihova imena, jer su to željeli, zapamtite njihove riječi!
Meše Flinker je vodio dnevnik o tome šta se dogodilo njemu i njegovoj porodici. U njemu piše kako je rodjen u Hagu, imao bezbrižno djetinjstvo, a onda kako je došlo do terora. Kako su mu nacisti oduzeli bicikl, a potom i porodični auto. Ali, on je nastavio ići u školu pješke, jer se nadao da će se završiti rat, pa će nastaviti školovanje i da će diploma biti potrebna kako bi se upisao u sledeći razred. „Želio sam da dobijem svjedočanstvo“, napisao je u svom dnevniku.
Eva Hejman, trinaestogodišnja djevojčica iz Madjarske je napisala, da ima trinaest godina i da je rodjena na petak trinaesti.
„ Od bake Rac sam dobila lagani, proljetni mantil i štrikanu teget haljinu. Od svog oca par cipela na štiklu. Do sada sam uvijek nosila samo ravne cipele. Od bake Luize tri pidzame, desetak obojenih maramica i slatkiše. Znam madjarski i njemački dobro. Zaboravila sam rumunski, ali počinjem da budem dobra u francuskom. Vježbam atletiku, plivanje, klizanje. Vozim bicikl. Takodje idem na ritmiku sa Klarom Vajs. Ali, nije me briga za to. Napisala sam dosta za danas. Vjerovatno si i ti umoran dragi dnevniče. Petog aprila 1944.godine, u popodnevnim časovima, na putu sam sa bakom. Srela sam neke ljude sa žutom zvijezdom. Oni su bili tako umorni“, kaže u svom dnevniku djevojčica Eva Hejman.
007Piše da je ugledala jednog dječaka Pistu kome se javila i pozdravila sa njim iako, po njenom mišljenju, nije ispravno da djevojčica prva pozdravlja dječaka. Uz napomenu, da to, zapravo, i nije više bitno. „ Koga je biga šta radi djevojčica za žutom zvijezdom. Baka Luiza kaže, da nju nije strah ni da umre. Ali, ona ima 72 godine, a ja samo 13. I sada kada je Pista tako lijepo razgovarao sa mnom, ja svakako ne želim da umrem“, povjerila se dnevniku draga djevojčica. Sedmi je april 1944. godine i policajci su došli uzeti Evin bicikl. Branila je da joj ga ne uzmu. „ Znaš dragi dnevniče, bila sam jako uplašena kada su policajci došli u kuću. Znam da policajci donose probleme gdje god da krenu. Dragi dnevniče, bacila sam se na zemlju, čvrsto sam se držala za zadnji točak svog bicikla i vikala sam na policajce. Sram vas bilo! Oduzimate od djevojčice. To je pljačka ! Mi smo štedili godinu i po dana da kupimo bicikl. Jedan od policajaca je bio veoma uznemiren i odgovorio mi je: „ Zašto praviš dramu? Jevrejsko dijete nema pravo da vozi bicikl. Jevreji više nemaju pravo ni da jedu hljeb. Treba da ostave hranu vojnicima.“ Možeš zamisliti dragi dnevniče kako sam se osjećala kada su mi ovo rekli u lice“. Trideseti je maj 1944. godine. Znamo da možemo ponijeti jedan ranac za dvije osobe. Zabranjeno je u njega stavljati više od jednog kompleta odjeće. Priča se da je hrana dozvoljena, ali ko još ima hrane. Dragi dnevniče, ne želim da umrem. Želim da živim čak i ako to zvuči, da ću biti jedina osoba kojoj je ovdje dozvoljeno da ostane. Ja bih čekala kraj rata u nekom podrumu ili na krovu ili u nekoj pukotini. Čak bih dozvolila onom odvratnom žandaru, onom koji nam je uzeo brašno, da me poljubi samo da me ne ubiju, samo da puste druge da žive“. U dnevniku piše, da ne može više da se povjerava, da nema snage , jer joj suze teku niz obraze. „ Ne želim da umrem, ne želim da umrem....“, pisalo je na zadnjoj stranici.
Pismo Erike Amariglio iz Soluna je sačuvano. Ona je jedna od rijetkih koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i logora. Evo šta je napisala.
011„Moj otac Salvador je 1924.godine već imao malu radnju u kojoj je prodavao opremu za fotografije. U početku nije imao mnogo kupaca. Preko zajedničkog prijatelja je iste godine upoznao Helu Levi, studentkinju treće godine Medicinskog fakulteta u Lajpcigu. Bila je to ljubav na prvi pogled. I moja majka je odlučila da napusti fakultet i ode sa njim u Grčku. Bio je potpuni mrak. I velika svjetla su bila uperena u nas. Brže, brže, vikali su na njemačkom. Ali, niko ih nije razumio. Umorni od dugog puta, gladni, uplašeni, očajni, svi su pokušavali da iskoče iz vagona. Hladnoća je bila nepodnošljiva i štipala nas je za obraze, ruke, noge i prodirala do kosti. Majke su čvrsto držale bebe u svojim rukama, a starija djeca su se grčevito držala za njihove suknje. Moj otac, zbunjen i uplašen poput svih nas, gurnuo nas je u stranu. Nijemci su počeli da viču. Sva djeca, starci, bolesni i žene neka idu na ovu stranu! Tamo su ih čekali kamioni. Zaustavili su mog oca dok je hodao u tom smjeru. Oficir ga je upitao, „Ti i tvoja žena govorite njemački“? „Da, da....“, odgovorio je moj otac. „ Moja djeca takodje dobro govore njemački“. „Koliko imaju godina?“. Tata nam je dodao par godina. „ Sedamanaest, osamanaest...“ „Sačekaj dok se ne vratim“, rekao je SS oficir. Ljudi su nastavili da ulaze u kamione koji su odlazili čim su se napunili. Gdje idu? Nismo znali. Toliko tragičnih scena ne mogu da izbrišem iz svoje glave. Majke, čija su djeca oduzeta, trče za njima i vrište. Iz naručja jedne mlade žene zgrabiše bebu i gurnuše je u stranu. Vrištanje, plač, jauci. Odjednom je nastala tišina. Skoro svi ljudi su bili odvezeni. Sve se dogodilo tako brzo. Ostali smo samo mi.“
Trinaestogišnji dječak Flinker, koji je želio da ide u školu, a nije shvatao zašto ne može, ubijen je u Aušvicu. Eva Hejman , djevojčica koja je govorila nekoliko jezika, ubijena je takodje u Aušvicu, a Erika Amariglio je zajedno sa 48.000 solunskih Jevreja deportovana 1943. godine u Aušvic i jedna od rijetkih koja je preživjela. Napisala je knjigu „ Do Aušvica i nazad“. Da li su ovaj dječak i djevojčica žrtve rata!? Jer, dešava se da u ratu da ginu civili. Oni i ginu u ratovima. Ali , ne. Oni nisu žrtve rata. Da nije bilo te organizovane mašinerije oni bi možda i preživjeli. Erika ima sedam unučadi i napisala je sledeće, „Danas imam sedam unučića. Za njih i svu djecu svijeta napisala sam svoje svjedočenje pedeset godina kasnije. Tako da budu u stanju da odgovore svakome ko se usudi, da negira da se Holokaust desio i da budu na oprezu. Da budu spremni, da se Holokaust nikada nikome ne ponovi. Nikada više“.
Potresno svjedočenje o stradanju Srba, Jevreja, Roma na području Jasenovca, Donje Gradine i drugih stratišta na području koje je bilo pod okupacijom NDH je napisao Sadik Danon. Potiče iz sefardske porodice iz Sarajeva, seli se za Beograd tokom rata kada su Jevreji čekicama za zube morali da čiste beogradske ulice. Vraća se u Tuzlu, jer je mislio da će tu biti bezbjedan. Odveden je u Jasenovac i jedan je od rijetkih koji je uspio da iz njega pobjegne. Knjiga „Sasječeno stablo“ je objavljena na engleskom jeziku i opisuje stradanje 45 članova svoje porodice u Aušvicu, Staroj Gradišci, Jasenovcu.
Komemorativno veče - predavanje posvećeno obilježavanju Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta je profesorica Tatjana Jurić završila riječima, „Bez obzira koliko smo obrazovani, talentovani, vješti, najveća odluka je, hoćemo li raditi dobre ili loše stvari.“

Strana 5 od 12