• SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
  • JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
utorak, 31 januar 2017 14:12

KOMEMORATIVNO VEČE POVODOM MEĐUNARODNOG DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

Autor
ocijeni
(0 glasova)

U Jevrejskom kulturnom centru „ Arie Livne“ je povodom Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta održano komemorativno veče čiji je promoter bila profesor istorije i latinskog jezika u banjalučkoj „Gimnaziji“ Tatjana Jurić. Ona je tokom predavanja podsjetila prisutne na strahote kroz koje je prošao jevrejski narod tokom Drugog svjetskog rata, na činjenicu da se radilo o zločinu koji je bio ozakonjen i kao takav odredio tragičnu sudbinu jednog naroda u civilizovanoj Evropa. Podsjetila je, da je samo u logoru u Aušvicu ubijeno više od milion Jevreja na najmonstrozniji način i naglasila, da se nije radilo o žrtvama rata. Da, kada je riječ o Holokaustu, se ne može govoriti o njima na takav način. „ Djeca, ljudi o kojima će se govoriti večeras su bili civili. Oni nisu bili žrtve rata. Jer, u ratu i ginu civili. U slučaju Holokausta, to su bili ljudi čije je ubijanje planirano prije početka Drugog svjetskog rata. Bilo je to sistematsko uništenje jednog naroda. Ostali su albumi sa fotografijama, ali niko nije mogao biti identifikovan, jer su i oni koji su ih poznavali bili ubijeni. Ostali su dnevnici tinejdzera koji su imali samo želju, da idu u školu, voze bicikl. I oni su ubijeni. Preživjeli su ostavili svjedočenje o strahotama koje su zadesile jevrejski narod u okupiranoj Evropi i koje se ne smiju zaboraviti niti ponoviti.“

ZAPAMTITE NJIHOVA IMENA - ZAPAMTITE NJIHOVE RIJEČI

001Profesorica Tatjana Jurić je bila učesnik seminara o Holokaustu u Jerusalemu, u Muzeju holokausta Yad Vashemu gdje je dobila licencu za predavanje o ovoj temi. Ovo je njeno peto predavanje za širi auditorijum.
„Holokaust je bio sistematsko, birokratsko, od strane države organizovano progonstvo i ubistvo oko 6 miliona Jevreja. Organizovano je na teritorijama koje su bile okupirane od strane neonacističke Njemačke u vrijeme Drugog svjetskog rata, od strane neonacista i njihovih saradnika. Sam termin Holokaust je grčka riječ i znači „žrtva vatre“ i počeo je da se koristi za opis ovog zločina krajem 40-ih godina prošlog vijeka kada je svijet saznao šta se dogadja u Evropi. Sami Jevreji koriste riječ „šoah“ što znači katasatrofa. Prošlo je 60 godina od ovog strašnog dogadjaja koji još nije istražen, kako u Evropi tako i kod nas. Trenutno traje projekat koji je započet 2009. godine pod nazivom „ Izgradnja enciklopedije nacističkih logora i getoa u Evropi“ koji će biti završen 2025.godine. Do sada je dokumentovano 42.500 koncentracionih logora, polja smrti, jama, stratišta u kojima su nacisti ubijali žrtve. Tek 2000. godine u Štokholmu, na Medjunarodnom forumu o Holokaustu okupili su se predstavnici 46 država OEBS-a i istakli da je Holokaust fundamentalno promijenio temelje civilizacije.
Medjunarodni dana sjećanja na žrtve Holokausta se obilježava na različite načine u Evropi i svijetu i zakonski su odredjeni drugi datumi kada se održavaju komemorativni skupovi. U nekim zemljama, kao što je riječ o susjednoj Hrvatskoj, Zajednica jevrejskih opština Hrvatske je odlučila da bojkotuje obilježavanje. Izrazila je protest.
„ Strašno stradanje ljudi je ostavilo neizbrisivi trag širom Evrope. Ujedinjene nacije su 2005. godine izglasale Rezoluciju da se 27 januar obilježava kao Medjunarodni dan komemoracije žrtava Holokausta i podstakao sve članice da urade edukativne programe kako bi generacije očuvale uspomenu na ovaj zločin. Većina država članica UN-a zaista obilježava ovaj dan. No, danas imamo situaciju da susjedna Hrvatska takodje ima ovaj dan kao zakonski definisan, ali ste zasigurno obaviješteni, da je ove godine Zajednica jevrejskih opština Hrvatske bojkotovala obilježavanje zbog nespremenosti zvaničnih vlasti da osude postavljanje ploče sa natpisom na kojoj je ispisan ustaški pozdrav „ Za dom spremni“ i koja je postavljena na mjestu negdašnjeg ustaškog stožera u Jasenovcu. Ovo je dokaz, da u Hrvatskoj postoji nespremnost zvaničnih vlasti da se odupru i bore protiv istorijskog revizionizma u obrazovanju, ali i u javnom životu.
008U Srbiji se taj dan obilježava 22. aprila, a u Makedoniji 12.03. Naime, tog dana 1943. godine su Bugari u sporazumu sa Nijemcima deportovali 7.300 Jevreja u logor Treblinku iz kog se nikada nisu vratili. Za taj zločin niko u Bugarskoj nije odgovarao i u toj zemlji, u obrazovnom sistemu nema pomena o Holokaustu. U Austriji se obilježava 5. maja kao Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma. U SAD i Kanadi na dan jevrejskog praznika „ Jom Hašoa“ koji pada 27. dana mjeseca Nisama u jevrejskom kalendaru. U Izraelu je kao dan sjećanja na žrtve takodje odredjen dan obilježavanja praznika „ Jom Hašoa“ i naziva se Dan sjećanja na mučenike, junake Holokausta. Tog dana širom zemlje se dvominutno oglašavaju sirene, a Jevreji ma gdje da se zateknu u tom trenutku, zaustave se. Predstave se pomjeraju, a pozorišta odaju počast žrtvama, kafići su zatvoreni. Znači, u zemljama se ovaj dan obilježava na različite datume, na različite načine, ali im je poruka ista.
Treba još reći, da je 27. januar odredjen kao dan obilježavanja Holokausta iz razloga, jer su tog datuma 1945. godine sovjetske snage oslobodile logor Aušvic - Birkenau. Ustvari, prije bi se moglo reći, da su fašističke snage kapitulirale. Otkrili su najveći nacistički centar za ubijanje u Evropi. Aušvic je postao simbol Holokausta predstavljajući dubinu monstroznosti kojom jedan čovjek može da tretira drugog čovjeka. U ovom logoru je stradalo više od milion Jevreja. Ubijeni su u gasnim komorama, umirali od gladi, bolesti, teškog posla.“

Ko su bili ovi ljudi ? Zašto su ubijeni? Gdje su živjeli prije no što su deportovani u logore? Zašto su doživjeli ovu sudbinu ? Zapamtite njihova lica.
„Julija Neubauer iz Slovačke je deportovana 1942. godine u Aušvic. Sportista Škenazi Emanuel iz Soluna je takodje ubijen u Aušvicu. Otelija Okumerman iz Čehoslovačke ubijen u logoru Majdanek, Jeruška Vešecka iz Čehoslovačke ubijena u Aušvicu, Planička Herman, Rozel Epstajn...Imamo fotografiju djeteta za koje nikada nismo saznali ko je, odakle je, ali znamo da je postojalo i ubijeno u Aušvicu. Tu su fotografija sa vjenčanja porodice Batis iz Grčke, 1937.godine. Devetnaest ljudi sa ove fotografije je ubijeno. Zelma Galambos sa svojim sinovima, Petrom i Pavlom iz Rumunije. Na žalost, Zelma i Petar su ubijeni u Aušvicu. Julička Sterm drži svog sina Ferija, iz Madjarske, ali su i oni ubijeni u Aušvicu 1944. godine. Jevrejke, Zdenka Stajner i njena mladja sestra Mira su rodjene u negdašnoj Kraljevini Jugoslavije, a kasnije se preselile u Zagreb. Kada je proglašena NDH, njihov otac je ubijen u Jasenovcu, a majka i sestra Mira u logoru, na Pagu. Zdenka je preživjela rat i preselila se sa suprugom u Izrael 1948. godine. Kalmi Baruh, potiče iz ugledne sefardske porodice iz Sarajeva. Poznati intelektualac, prevodilac, čovjek koji je govorio deset jezika. I zato je ubijen u logoru Bergen Belzen 1945.godine. Salomon Moni Poljokan je išao u Realnu Gimnaziju 1914. godine, završio Pravni fakultet u Zagrebu, radio u sudu. Deportovan je u logor, u Njemačku 1943. godine. A, mladi Jakov je imao 17 godina kada je doveden u Aušvic. Zapisao je i pronašli smo tu poruku. U njoj se kaže, „ Komandant logora nam je rekao, od sada ste samo brojevi. Nemate imena, nemate identit. Sve što imate je broj. Osim tog broja, vi ste niko i ništa.“ Desetogodišnji David Berger je ostavio poruku, „ Volio bih da se neko sjeti, da je ovdje živio čovjek po imenu David Berger.“
Neke fotografije pokazuju ljude koji još nisu identifikovan iz razloga, jer niko ko ih je poznavao nije preživio. Sačuvani su kompletni albumi ljudi koji su ubijeni u tim logorima o kojima se ništa ne zna. Ne postoje grobni spomenici za nekoliko miliona ubijenih. Tijela ljudi u gasnim komorama su kremirana. Nacisti su, pretvarajući ih u pepeo, željeli svoje žrtve da liše identiteta jedinstvenosti. Da zatru svaki trag njihovog postojanja.
005„Kada se govori o strašnim istorijskim dogadjajima, postavlja se pitanje-ZAŠTO !? Plan je razvijen mnogo ranije. Sve je počelo 1920 godine. U svom programu Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija je navela, da njemački gradjanin može biti samo osoba koja ima njemačku, arijevsku krv. Prema toj odredbi, Jevreji nemaju tu krv. Imaju drugačiju. Imaju otrovnu krv. I zato su stavljeni van zakona. Po toj rasnoj teoriji, Sloveni su mogli da budu ostavljeni u životu, nauče da računaju do pet, da budu nahranjeni, da rade kao robovi. Jer je to bila jedina svrha da služe arijevskoj rasi. Dakle, neko je smislio da jedan narod ima otrovnu krv i da je to razlog što treba da nestane. Ovdje imamo i pitanje, šta znači ne biti gradjanin neke zemlje, biti stavljen van zakona!? U ovom slučaju možemo da govorimo o 488 zakonskih odredbi koje ograničavaju život Jevreja u Njemačkoj i svim teritorijama okupiranim Trećim Rajhom. Evo zakona koji su proglašeni od 1933 do 1945. godine, donesenih mjesec dana po dolasku Hitlera na vlast, u martu 1933. U njima se kaže, 1) svi zaposleni Jevreji mogu biti otpušteni bez najave i naknade (1938), 2) svi Jevreji mogu biti izbačeni iz svojih kuća bez kompenzacije i najave (1939), 3) svi Jevreji moraju da se jave na prinudni rad (1941), 4) Jevrejima nije dozvoljeno da idu u školu ( 1942), 5) Jevreji moraju da predaju sve električne, kućanske aparate, sve što funkcioniše na strujni pogon, bicikle...( 1942) , 6) Jevreji stariji od šest godina moraju da nose žutu zvijezdu na kojoj piše „ Jevrej“. Od 1941. godine im nije dozvoljeno da emigriraju, od 1942. godine ne smiju da kupuju novine, da posjeduju kućne ljubimce, da sjede na klupi, u parku, da se voze javnim prevozom, da hodaju trotoarom, da uopšte izlaze vani. Sve do 1945. godine kada je izglasana zakonska odredba, da svi zvanični dokumenti koji govore o antijevrejskim aktivnostima moraju da budu spaljeni.
Ostalo je mnogo dnevnika žrtava Holokausta , riječi zapisanih u njima. Evo odlomaka iz nekih od njih. Zapamtite njihova imena, jer su to željeli, zapamtite njihove riječi!
Meše Flinker je vodio dnevnik o tome šta se dogodilo njemu i njegovoj porodici. U njemu piše kako je rodjen u Hagu, imao bezbrižno djetinjstvo, a onda kako je došlo do terora. Kako su mu nacisti oduzeli bicikl, a potom i porodični auto. Ali, on je nastavio ići u školu pješke, jer se nadao da će se završiti rat, pa će nastaviti školovanje i da će diploma biti potrebna kako bi se upisao u sledeći razred. „Želio sam da dobijem svjedočanstvo“, napisao je u svom dnevniku.
Eva Hejman, trinaestogodišnja djevojčica iz Madjarske je napisala, da ima trinaest godina i da je rodjena na petak trinaesti.
„ Od bake Rac sam dobila lagani, proljetni mantil i štrikanu teget haljinu. Od svog oca par cipela na štiklu. Do sada sam uvijek nosila samo ravne cipele. Od bake Luize tri pidzame, desetak obojenih maramica i slatkiše. Znam madjarski i njemački dobro. Zaboravila sam rumunski, ali počinjem da budem dobra u francuskom. Vježbam atletiku, plivanje, klizanje. Vozim bicikl. Takodje idem na ritmiku sa Klarom Vajs. Ali, nije me briga za to. Napisala sam dosta za danas. Vjerovatno si i ti umoran dragi dnevniče. Petog aprila 1944.godine, u popodnevnim časovima, na putu sam sa bakom. Srela sam neke ljude sa žutom zvijezdom. Oni su bili tako umorni“, kaže u svom dnevniku djevojčica Eva Hejman.
007Piše da je ugledala jednog dječaka Pistu kome se javila i pozdravila sa njim iako, po njenom mišljenju, nije ispravno da djevojčica prva pozdravlja dječaka. Uz napomenu, da to, zapravo, i nije više bitno. „ Koga je biga šta radi djevojčica za žutom zvijezdom. Baka Luiza kaže, da nju nije strah ni da umre. Ali, ona ima 72 godine, a ja samo 13. I sada kada je Pista tako lijepo razgovarao sa mnom, ja svakako ne želim da umrem“, povjerila se dnevniku draga djevojčica. Sedmi je april 1944. godine i policajci su došli uzeti Evin bicikl. Branila je da joj ga ne uzmu. „ Znaš dragi dnevniče, bila sam jako uplašena kada su policajci došli u kuću. Znam da policajci donose probleme gdje god da krenu. Dragi dnevniče, bacila sam se na zemlju, čvrsto sam se držala za zadnji točak svog bicikla i vikala sam na policajce. Sram vas bilo! Oduzimate od djevojčice. To je pljačka ! Mi smo štedili godinu i po dana da kupimo bicikl. Jedan od policajaca je bio veoma uznemiren i odgovorio mi je: „ Zašto praviš dramu? Jevrejsko dijete nema pravo da vozi bicikl. Jevreji više nemaju pravo ni da jedu hljeb. Treba da ostave hranu vojnicima.“ Možeš zamisliti dragi dnevniče kako sam se osjećala kada su mi ovo rekli u lice“. Trideseti je maj 1944. godine. Znamo da možemo ponijeti jedan ranac za dvije osobe. Zabranjeno je u njega stavljati više od jednog kompleta odjeće. Priča se da je hrana dozvoljena, ali ko još ima hrane. Dragi dnevniče, ne želim da umrem. Želim da živim čak i ako to zvuči, da ću biti jedina osoba kojoj je ovdje dozvoljeno da ostane. Ja bih čekala kraj rata u nekom podrumu ili na krovu ili u nekoj pukotini. Čak bih dozvolila onom odvratnom žandaru, onom koji nam je uzeo brašno, da me poljubi samo da me ne ubiju, samo da puste druge da žive“. U dnevniku piše, da ne može više da se povjerava, da nema snage , jer joj suze teku niz obraze. „ Ne želim da umrem, ne želim da umrem....“, pisalo je na zadnjoj stranici.
Pismo Erike Amariglio iz Soluna je sačuvano. Ona je jedna od rijetkih koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i logora. Evo šta je napisala.
011„Moj otac Salvador je 1924.godine već imao malu radnju u kojoj je prodavao opremu za fotografije. U početku nije imao mnogo kupaca. Preko zajedničkog prijatelja je iste godine upoznao Helu Levi, studentkinju treće godine Medicinskog fakulteta u Lajpcigu. Bila je to ljubav na prvi pogled. I moja majka je odlučila da napusti fakultet i ode sa njim u Grčku. Bio je potpuni mrak. I velika svjetla su bila uperena u nas. Brže, brže, vikali su na njemačkom. Ali, niko ih nije razumio. Umorni od dugog puta, gladni, uplašeni, očajni, svi su pokušavali da iskoče iz vagona. Hladnoća je bila nepodnošljiva i štipala nas je za obraze, ruke, noge i prodirala do kosti. Majke su čvrsto držale bebe u svojim rukama, a starija djeca su se grčevito držala za njihove suknje. Moj otac, zbunjen i uplašen poput svih nas, gurnuo nas je u stranu. Nijemci su počeli da viču. Sva djeca, starci, bolesni i žene neka idu na ovu stranu! Tamo su ih čekali kamioni. Zaustavili su mog oca dok je hodao u tom smjeru. Oficir ga je upitao, „Ti i tvoja žena govorite njemački“? „Da, da....“, odgovorio je moj otac. „ Moja djeca takodje dobro govore njemački“. „Koliko imaju godina?“. Tata nam je dodao par godina. „ Sedamanaest, osamanaest...“ „Sačekaj dok se ne vratim“, rekao je SS oficir. Ljudi su nastavili da ulaze u kamione koji su odlazili čim su se napunili. Gdje idu? Nismo znali. Toliko tragičnih scena ne mogu da izbrišem iz svoje glave. Majke, čija su djeca oduzeta, trče za njima i vrište. Iz naručja jedne mlade žene zgrabiše bebu i gurnuše je u stranu. Vrištanje, plač, jauci. Odjednom je nastala tišina. Skoro svi ljudi su bili odvezeni. Sve se dogodilo tako brzo. Ostali smo samo mi.“
Trinaestogišnji dječak Flinker, koji je želio da ide u školu, a nije shvatao zašto ne može, ubijen je u Aušvicu. Eva Hejman , djevojčica koja je govorila nekoliko jezika, ubijena je takodje u Aušvicu, a Erika Amariglio je zajedno sa 48.000 solunskih Jevreja deportovana 1943. godine u Aušvic i jedna od rijetkih koja je preživjela. Napisala je knjigu „ Do Aušvica i nazad“. Da li su ovaj dječak i djevojčica žrtve rata!? Jer, dešava se da u ratu da ginu civili. Oni i ginu u ratovima. Ali , ne. Oni nisu žrtve rata. Da nije bilo te organizovane mašinerije oni bi možda i preživjeli. Erika ima sedam unučadi i napisala je sledeće, „Danas imam sedam unučića. Za njih i svu djecu svijeta napisala sam svoje svjedočenje pedeset godina kasnije. Tako da budu u stanju da odgovore svakome ko se usudi, da negira da se Holokaust desio i da budu na oprezu. Da budu spremni, da se Holokaust nikada nikome ne ponovi. Nikada više“.
Potresno svjedočenje o stradanju Srba, Jevreja, Roma na području Jasenovca, Donje Gradine i drugih stratišta na području koje je bilo pod okupacijom NDH je napisao Sadik Danon. Potiče iz sefardske porodice iz Sarajeva, seli se za Beograd tokom rata kada su Jevreji čekicama za zube morali da čiste beogradske ulice. Vraća se u Tuzlu, jer je mislio da će tu biti bezbjedan. Odveden je u Jasenovac i jedan je od rijetkih koji je uspio da iz njega pobjegne. Knjiga „Sasječeno stablo“ je objavljena na engleskom jeziku i opisuje stradanje 45 članova svoje porodice u Aušvicu, Staroj Gradišci, Jasenovcu.
Komemorativno veče - predavanje posvećeno obilježavanju Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta je profesorica Tatjana Jurić završila riječima, „Bez obzira koliko smo obrazovani, talentovani, vješti, najveća odluka je, hoćemo li raditi dobre ili loše stvari.“

pogledano 7560 puta Zadnji put promjenjen utorak, 31 januar 2017 14:29