• SINAGOGA "ILONA VAJS"
    Illona Weiss Synagogue
  • MULTIMEDIJALNA SALA
    Conference room
  • JEVREJSKI KULTURNI CENTAR "ARIE LIVNE"
    Jewish Cultural Center "Arie Livne"
Cvijeta Arsenić

Cvijeta Arsenić

E-pošta: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

PROJEKTI TEHNOLOŠKOG RAZVOJA, PODSTICANJE INOVATIVNOSTI, ANIMIRANJE MLADIH SU OD DUGOROČNOG ZNAČAJA ZA DRUŠTVENU ZAJEDNICU

Trinaestog marta 2017.godine, u Jevrejskom kuturnom centru „Arie Livne“ su predstavnici Rotari kluba „Beer Sheva“ iz Izraela u saradnji sa Rotari klubom Banja Luka i Društvom srpsko -jevrejskog prijateljstva organizovali predavanje o mogućnostima privredne i naučne saradnje sa Izraelom. Prisustvovali su predsjednik jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, predsjednik Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksandar Lazarević, profesor Zoran Pejašinović, Slobodan Bošković, direktor JKC „Arie Livne“ Djordje Mikeš, članovi društva.
Zamjenik gradonačelnika grada La Havim Alon Bendet je pozdravio prisutne te predočio istoriju razvoja jednog od danas najrazvijenih gradova u Izraelu.
Alon Bendet„Prije no što predstavim grad La Havim ispričaću i nešto o području na kojem živimo. Kao što je poznato, Izrael je proglašen državom 1948.godine, u vrijeme kada je g. Arie Livne bio vojnik, a ja se tek rodio. Bila je to mala zemlja, uglavnom pustinja bez ikakvih prirodnih resursa i mnogo neprijatelja. Na takvoj teritoriji smo počeli da gradimo život. Prvo je bio grad Beer Sheva ( Biršeba) koji je jedno, da tako kažem, biblijsko mjesto. Podsjetiću na priču kako je Avram kopao sedam ćupova kako bi iskopao mir sa kraljem. Ne treba objašnjavati kako je živjeti u pustinji bez vode te koji problemi iz toga prozilaze. U blizini Beer Sheva, koji je bio jedno malo mjesto, je pronadjen način navodnjavanja „kap po kap“ koji je postao poznat u cijelom svijetu. Vremenom se grad razvijao i naseljavao i 1970. godine je na njegovoj teritoriji živjelo 100.000 stanovnika. Osnovne privredne grane su hemijska industrija i poznati atomski centar. Danas u njemu živi 220.000 ljudi, u njemu se nalazi moderan univerzitetsko-medicinski centar.“
G. Bendet je, nakon izlaganja o nastanku i razvoju izraelske teritorije odakle dolazi, podsjetio da se takav razvoj i grada čiji je zamjenik gradonačelnika nije mogao realizovati bez primjene visokih ISO standarda.
„Važno je reći, da smo postigli značajne uspjehe kada je riječ o uštedi električne energije. Posebno kada je riječ o smanjenju troškova za osvjetljenje grada i lično sam vodio taj projekat. Zatim, tu je naš rezervoar kroz koji proteče dnevno 1000 kubnih metara vode, a u pripremi je drugi koji će prikupljati kišnicu i služiti navodnjavanju. Tu je projekat solarnog sistema i iz solarne elektrane mi prodajemo struju elektro-preduzećima od čega, naravno, imamo finansijsku korist, a ugovor o ovoj vrsti privredne saradnje biće na snazi 20 godina. Tu su i projekti od društvenog značaja, kantri klubovi, konzervatorij, u izgradnji je društveni centar sa bibliotekom. Imamo izuzetno dobre rezultate u sportskoj disciplini „ triatlon“ kroz sportske grupe. Završili smo izgradnju sportskog kompleksa za gimnastiku, a tu je i plan izgradnje pozorišta te prostora za aktivnosti predvidjene za lica „ 55 +“. Prije dvije godine smo otišli korak dalje, a to je da naše usluge i komunikaciju gradjana sa administracijom realizujemo preko aplikacija. To znači, da gradjani mogu preko aplikacije prijaviti kada primijete da je negdje pregorjela sijalica ili se pojavila pukotina na cesti. Komunikacija je u tom slučaju dvosmjerna, a to znači, da svi nivoi menadzmenta bivaju obavješteni o tome šta se prijavljuje nakon čega slijedi brzo rješavanje problema, a gradjani potom dobiju povratnu informaciju.“
Rafi MontiasPredstavnik grada Kfar Yon, Rafi Montias, čija je porodica stradala u Drugom svjetskom ratu, je prije izlaganje o projektima čiji je akter izrazio zadovoljstvo što je posjetio Banja Luku iz razloga, jer su njegovi preci bili vezani za grad na Vrbasu.
„Bio sam presrećan kada sam saznao od svog prijatelja da ćemo posjetiti Banja Luku. Morao sam da dodjem ovdje i da zatvorim jedan, da tako kažem, životni krug. Naime, moj otac je bio limar u Banja Luci 1923. godine o čemu govori njegovo svjedočanstvo o završenom školovanju u ovom gradu. Bio sam na groblju i posjetio grobnicu na kojoj piše prezime Montias i zato sam veoma uzbudjen, zbunjen, ali i tužan zbog sudbine cijele moje familije koja je stradala u Holokaustu“, nije krio emocije g. Montias.
Predočio je, da je predstavnik u realizaciji mnogih projekata u zemlji medju kojima i angažman u kompaniji „Mobila“.
„Danas je kompanija „Intel“ kupila „Mobila“, i ona proizvodi „smart“ automobile bez vozača i bezbjednosne sisteme za automobile. Dovoljno je reći, da je riječ o kompaniji vrijednoj 15 milijardi dolara. Iza većina ovih preduzeća koje je preuzeo „Intel“ stoji država Izrael ili Izraelci, Jevreji koji su „mozgovi firme“. Sve je počelo sa dječijom edukacijom i jedan od projekata, koji je podržao rotari klub čiji sam aktivista, je i uspostavljanje „Robotske lige“. Postoje 4 lige, za djecu u ranim razredima i onu koja su u srednjim školama. Ona su ostvarila velike uspjehe takmičeći se u navedenim ligama. Petoro djece zauzima prvo mjesto u Izraelu i danas se takmiče na svjetskom nivou. Kroz ovakve programe se pružaju velike mogućnosti, a evo i zašto. Kada djeci pokažete da ovo nisu samo roboti, jedno takmičarsko iskustvo već prevashodno životno iskustvo, prilika za svojevrstan razvoj zahvaljujući kom će pomoći i razvoju zajednice u kojoj žive, oni počinju da pokazuju više interesovanja. Više se angažuju. Kroz ovaj program su dobila nagradu godine za inovativnost.“
On je istakao, da ovakav način angažmana može da bude odličan početak, start za djecu koja žele da svoje interesovanje usmjere ka tehnologijama.
„Mi pokušavamo da inspirišemo mlade ljude da se bave naukom, tehnološkim razvojem, istraživanjima kao nečem što može da doprinese razvoju društvene zajednice. Da uvide koje su prednosti svega toga i na taj način doprinesu razvoju inovativnosti i preduzetništva u svojim zajednicama. Da usvoje vještine koje će biti važne za razvoj u 21. vijeku. Važan je podatak koji kaže, da je trenutno 300 djece uključeno u program i 100 mentora koji nadgledaju njihov razvoj. Imamo 15 liga za srednje timove. U svakoj osnovnoj školi oko 100 učenika koji su uključeni u projekat. I imamo timove mentora koji koordinišu i nadgledaju takmičenja u oblasti robotike“.
Podsjetio je da postoje i sporedni projekti koji se dešavaju na marginama, a koji se tiču pomoći društvenoj zajednici kao što je zaštita životne sredine.
„Hvala vam što ste nas srdačno primili i nadam se da smo zaintrigirali prisutne kroz ovo što smo predstavili te približili ideje, način na koji se ulaganjem u nauke i inovativnost može dugoročno isplatiti i izgraditi cijela nacija zahvaljujući znanju“, rekao je na kraju izlaganja g. Montias.
Nakon predavanja se obratio g. Arie Livne koji je izrazio zadovoljstvo onim što je čuo tokom predavanja i nadu, da bi se predočena iskustva mogla prenijeti i na teritoriju Republike Srpske. Gosti iz Izraela su u pratnji domaćina posjetili i sinagogu „Ilona Vajs“.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
ponedeljak, 20 mart 2017 13:59

PRAZNIK PROLJEĆA 2017 - GALERIJA

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035
  • 036
  • 037
  • 038
  • 039
  • 040
  • 041
  • 042
  • 043
  • 044
  • 045
  • 046
  • 047
  • 048
  • 049
  • 050
  • 051
  • 052
  • 053
  • 054
  • 055
  • 056
  • 057
  • 058
  • 059
  • 060
  • 061
  • 062
  • 063
  • 064
  • 065
  • 066
  • 067
  • 068
  • 069
  • 070
  • 071
  • 072
  • 073
  • 074
  • 075
  • 076
  • 077
  • 078
  • 079
  • 080
  • 081
  • 082
  • 083
  • 084
  • 085
  • 086
  • 087
  • 088

PRAZNIK PROLJEĆA

Povodom jednog od najvećih jevrejskih praznika Purim-a koji se ove godine slavi 12.marta, članovi Jevrejske opštine Banja Luka, predstavnici Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ u saradnji sa Asocijacijom za unapredjenje i promociju turizma, umjetnosti i kulture „ AUPTUK“ Banja Luka i Centrom za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka su organizovali kulturnu manifestaciju pod nazivom „ Praznik proljeća“.
U okviru manifestacije su 9 i 10 marta organizovane edukativno-ekološke radionice pod nazivom „ Reciklaža igre“ u organizaciji Centra za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka. Učesnici prve radionice su bila djeca iz „MIS“-a gdje su uz podršku Milenka Lakića, predsjedavajućeg Asocijacije za unapredjenje i promociju turizma, umjetnosti i kulture „AUPTUK“ i Sunčice Laguza, predsjednik „MIS“-a, prezentovali svoje umijeće – kako se od materijala koji je namijenjen reciklaži mogu stvarati interesantna umjetnička djela. Desetog marta su gosti druge radionice bila djeca iz Zavoda za ortopediju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „ Dr. Miroslav Zotović“ i štićenici JU Dječiji dom „Rada Vranješević“.
Prestavnica Centra za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka, Sunčica Laguza je izrazila zahvalnost članovima uprave Jevrejske opštine Banja Luka, JKC „Arie Livne“ na pozivu, da djeca iz centra učestvuju u obilježavanju Purima-a i pokažu kako se umjetnički radovi mogu stvarati i od materijala za reciklažu, a ne samo uz pomoć kista i boja.
„ Prije desetak godina smo počeli da radimo sa „Banjalučkim mažoretkinjama“ koje su tada djelovale pod okriljem agencije „Primera“, odnosno Udruženja gradjana „Primera“. Imali smo lijepu saradnju sa gradom. Pojavilo se dosta aktivnosti koje je trebalo zakonski uredovati, pa smo odlučili da sve naše djelatnosti objedinimo i tako je nastao Centar za edukaciju i rad sa omladinom „MIS“. Organizujemo karnevale, festivale i sve ono što je vezano za djecu, što je u tom momentu atraktivno i što djeca imaju želju da rade, a mi mogućnost da sve to podržimo. Imamo dosta volontera koji se edukuju uz našu pomoć. Imamo i manekenke od kojih neke već rade van granica zemlje. Zadovoljni smo saradnjom sa agencijom „Midikenn“ iz Zagreba čiji predstavnici nam daju podršku u našim aktivnostima. Mažoretkinje su naš ponos ( male, velike, klasične, sportske). Svake godine idemo na evropsko prvenstvo, a 2016.godine su učestvovale i na svjetskom takmičenju. Važno je da uvijek udjemo u neki krug takmičenja. Da postoji taj kontinuitet u djelovanju.“
Kada je riječ o organizovanju radionica pod nazivom „Reciklaža igre“ naša sagovornica je pojasnila, da je ideja nastala prije nekoliko godina tokom učešća u jednoj umjetničkoj koloniji.
„ Jedan prijatelj nam je pokazao šta se sve može da uradi sa reciklažom, a on upravo ima izložbu u Beogradu. Onda nam je poklonio jednu radionicu gdje smo se edukovali sa djecom. Imamo mnogo ideja. Sada smo radili umjetničke radove od ostataka igrački i još nekih materijala koji predstavljaju otpad, a vjerujte to baš i nije tako lako.“

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026

Centralna svečanost povodom Purim-a je organizovana 12.marta okupljanjem učesnika manifestacije na Trgu Krajine, organizovanjem maskenbala i šetnje banjalučkim ulicama što je izazvalo oduševljenje gradjana. Zatim je uslijedio kulturno- zabavni program u sali Doma omladine gdje se učesnicima, posjetiocima prigodnim govorom obratio direktor Jevrejskog kulturnog centra Djordje Mikeš. Veliku pažnju je izavao nastup „Banjalučkih mažoretkinja“, članova Dječijeg hora „Vrapćići“, mladih glumaca iz Dječijeg studija „Roda“. Od učesnika centralne manifestacije treba pomenuti još i Udruženje žena sa invaliditetom „NIKA“, KBS „ Kastra“, Institut za moderno muzičko obrazovanje „Opus conmusica“, članove Dječijeg vrtića „ Zvjezdica“, štićenike iz JU Dječiji dom „Rada Vranješević“, Centra „ Zaštiti me“, KPUU „Taras Ševčenko“, Udruženje Makedonaca i Udruženje Jevreja te Centar za edukaciju i rad sa djecom i omladinom „MIS“ Banja Luka. Na kraju programa su predstavnicima ustanova, organizacija, umjetničkih društava dodijeljene zahvalnice za učešće u organizovanju manifestacije pod nazivom „ Praznik proljeća“.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029


Pogledajte još fotografija sa manifestacije klikom na link : PRAZNIK PROLJEĆA 2017

 

U Jevrejskom kulturnom centru „ Arie Livne“ je povodom Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta održano komemorativno veče čiji je promoter bila profesor istorije i latinskog jezika u banjalučkoj „Gimnaziji“ Tatjana Jurić. Ona je tokom predavanja podsjetila prisutne na strahote kroz koje je prošao jevrejski narod tokom Drugog svjetskog rata, na činjenicu da se radilo o zločinu koji je bio ozakonjen i kao takav odredio tragičnu sudbinu jednog naroda u civilizovanoj Evropa. Podsjetila je, da je samo u logoru u Aušvicu ubijeno više od milion Jevreja na najmonstrozniji način i naglasila, da se nije radilo o žrtvama rata. Da, kada je riječ o Holokaustu, se ne može govoriti o njima na takav način. „ Djeca, ljudi o kojima će se govoriti večeras su bili civili. Oni nisu bili žrtve rata. Jer, u ratu i ginu civili. U slučaju Holokausta, to su bili ljudi čije je ubijanje planirano prije početka Drugog svjetskog rata. Bilo je to sistematsko uništenje jednog naroda. Ostali su albumi sa fotografijama, ali niko nije mogao biti identifikovan, jer su i oni koji su ih poznavali bili ubijeni. Ostali su dnevnici tinejdzera koji su imali samo želju, da idu u školu, voze bicikl. I oni su ubijeni. Preživjeli su ostavili svjedočenje o strahotama koje su zadesile jevrejski narod u okupiranoj Evropi i koje se ne smiju zaboraviti niti ponoviti.“

ZAPAMTITE NJIHOVA IMENA - ZAPAMTITE NJIHOVE RIJEČI

001Profesorica Tatjana Jurić je bila učesnik seminara o Holokaustu u Jerusalemu, u Muzeju holokausta Yad Vashemu gdje je dobila licencu za predavanje o ovoj temi. Ovo je njeno peto predavanje za širi auditorijum.
„Holokaust je bio sistematsko, birokratsko, od strane države organizovano progonstvo i ubistvo oko 6 miliona Jevreja. Organizovano je na teritorijama koje su bile okupirane od strane neonacističke Njemačke u vrijeme Drugog svjetskog rata, od strane neonacista i njihovih saradnika. Sam termin Holokaust je grčka riječ i znači „žrtva vatre“ i počeo je da se koristi za opis ovog zločina krajem 40-ih godina prošlog vijeka kada je svijet saznao šta se dogadja u Evropi. Sami Jevreji koriste riječ „šoah“ što znači katasatrofa. Prošlo je 60 godina od ovog strašnog dogadjaja koji još nije istražen, kako u Evropi tako i kod nas. Trenutno traje projekat koji je započet 2009. godine pod nazivom „ Izgradnja enciklopedije nacističkih logora i getoa u Evropi“ koji će biti završen 2025.godine. Do sada je dokumentovano 42.500 koncentracionih logora, polja smrti, jama, stratišta u kojima su nacisti ubijali žrtve. Tek 2000. godine u Štokholmu, na Medjunarodnom forumu o Holokaustu okupili su se predstavnici 46 država OEBS-a i istakli da je Holokaust fundamentalno promijenio temelje civilizacije.
Medjunarodni dana sjećanja na žrtve Holokausta se obilježava na različite načine u Evropi i svijetu i zakonski su odredjeni drugi datumi kada se održavaju komemorativni skupovi. U nekim zemljama, kao što je riječ o susjednoj Hrvatskoj, Zajednica jevrejskih opština Hrvatske je odlučila da bojkotuje obilježavanje. Izrazila je protest.
„ Strašno stradanje ljudi je ostavilo neizbrisivi trag širom Evrope. Ujedinjene nacije su 2005. godine izglasale Rezoluciju da se 27 januar obilježava kao Medjunarodni dan komemoracije žrtava Holokausta i podstakao sve članice da urade edukativne programe kako bi generacije očuvale uspomenu na ovaj zločin. Većina država članica UN-a zaista obilježava ovaj dan. No, danas imamo situaciju da susjedna Hrvatska takodje ima ovaj dan kao zakonski definisan, ali ste zasigurno obaviješteni, da je ove godine Zajednica jevrejskih opština Hrvatske bojkotovala obilježavanje zbog nespremenosti zvaničnih vlasti da osude postavljanje ploče sa natpisom na kojoj je ispisan ustaški pozdrav „ Za dom spremni“ i koja je postavljena na mjestu negdašnjeg ustaškog stožera u Jasenovcu. Ovo je dokaz, da u Hrvatskoj postoji nespremnost zvaničnih vlasti da se odupru i bore protiv istorijskog revizionizma u obrazovanju, ali i u javnom životu.
008U Srbiji se taj dan obilježava 22. aprila, a u Makedoniji 12.03. Naime, tog dana 1943. godine su Bugari u sporazumu sa Nijemcima deportovali 7.300 Jevreja u logor Treblinku iz kog se nikada nisu vratili. Za taj zločin niko u Bugarskoj nije odgovarao i u toj zemlji, u obrazovnom sistemu nema pomena o Holokaustu. U Austriji se obilježava 5. maja kao Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma. U SAD i Kanadi na dan jevrejskog praznika „ Jom Hašoa“ koji pada 27. dana mjeseca Nisama u jevrejskom kalendaru. U Izraelu je kao dan sjećanja na žrtve takodje odredjen dan obilježavanja praznika „ Jom Hašoa“ i naziva se Dan sjećanja na mučenike, junake Holokausta. Tog dana širom zemlje se dvominutno oglašavaju sirene, a Jevreji ma gdje da se zateknu u tom trenutku, zaustave se. Predstave se pomjeraju, a pozorišta odaju počast žrtvama, kafići su zatvoreni. Znači, u zemljama se ovaj dan obilježava na različite datume, na različite načine, ali im je poruka ista.
Treba još reći, da je 27. januar odredjen kao dan obilježavanja Holokausta iz razloga, jer su tog datuma 1945. godine sovjetske snage oslobodile logor Aušvic - Birkenau. Ustvari, prije bi se moglo reći, da su fašističke snage kapitulirale. Otkrili su najveći nacistički centar za ubijanje u Evropi. Aušvic je postao simbol Holokausta predstavljajući dubinu monstroznosti kojom jedan čovjek može da tretira drugog čovjeka. U ovom logoru je stradalo više od milion Jevreja. Ubijeni su u gasnim komorama, umirali od gladi, bolesti, teškog posla.“

Ko su bili ovi ljudi ? Zašto su ubijeni? Gdje su živjeli prije no što su deportovani u logore? Zašto su doživjeli ovu sudbinu ? Zapamtite njihova lica.
„Julija Neubauer iz Slovačke je deportovana 1942. godine u Aušvic. Sportista Škenazi Emanuel iz Soluna je takodje ubijen u Aušvicu. Otelija Okumerman iz Čehoslovačke ubijen u logoru Majdanek, Jeruška Vešecka iz Čehoslovačke ubijena u Aušvicu, Planička Herman, Rozel Epstajn...Imamo fotografiju djeteta za koje nikada nismo saznali ko je, odakle je, ali znamo da je postojalo i ubijeno u Aušvicu. Tu su fotografija sa vjenčanja porodice Batis iz Grčke, 1937.godine. Devetnaest ljudi sa ove fotografije je ubijeno. Zelma Galambos sa svojim sinovima, Petrom i Pavlom iz Rumunije. Na žalost, Zelma i Petar su ubijeni u Aušvicu. Julička Sterm drži svog sina Ferija, iz Madjarske, ali su i oni ubijeni u Aušvicu 1944. godine. Jevrejke, Zdenka Stajner i njena mladja sestra Mira su rodjene u negdašnoj Kraljevini Jugoslavije, a kasnije se preselile u Zagreb. Kada je proglašena NDH, njihov otac je ubijen u Jasenovcu, a majka i sestra Mira u logoru, na Pagu. Zdenka je preživjela rat i preselila se sa suprugom u Izrael 1948. godine. Kalmi Baruh, potiče iz ugledne sefardske porodice iz Sarajeva. Poznati intelektualac, prevodilac, čovjek koji je govorio deset jezika. I zato je ubijen u logoru Bergen Belzen 1945.godine. Salomon Moni Poljokan je išao u Realnu Gimnaziju 1914. godine, završio Pravni fakultet u Zagrebu, radio u sudu. Deportovan je u logor, u Njemačku 1943. godine. A, mladi Jakov je imao 17 godina kada je doveden u Aušvic. Zapisao je i pronašli smo tu poruku. U njoj se kaže, „ Komandant logora nam je rekao, od sada ste samo brojevi. Nemate imena, nemate identit. Sve što imate je broj. Osim tog broja, vi ste niko i ništa.“ Desetogodišnji David Berger je ostavio poruku, „ Volio bih da se neko sjeti, da je ovdje živio čovjek po imenu David Berger.“
Neke fotografije pokazuju ljude koji još nisu identifikovan iz razloga, jer niko ko ih je poznavao nije preživio. Sačuvani su kompletni albumi ljudi koji su ubijeni u tim logorima o kojima se ništa ne zna. Ne postoje grobni spomenici za nekoliko miliona ubijenih. Tijela ljudi u gasnim komorama su kremirana. Nacisti su, pretvarajući ih u pepeo, željeli svoje žrtve da liše identiteta jedinstvenosti. Da zatru svaki trag njihovog postojanja.
005„Kada se govori o strašnim istorijskim dogadjajima, postavlja se pitanje-ZAŠTO !? Plan je razvijen mnogo ranije. Sve je počelo 1920 godine. U svom programu Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija je navela, da njemački gradjanin može biti samo osoba koja ima njemačku, arijevsku krv. Prema toj odredbi, Jevreji nemaju tu krv. Imaju drugačiju. Imaju otrovnu krv. I zato su stavljeni van zakona. Po toj rasnoj teoriji, Sloveni su mogli da budu ostavljeni u životu, nauče da računaju do pet, da budu nahranjeni, da rade kao robovi. Jer je to bila jedina svrha da služe arijevskoj rasi. Dakle, neko je smislio da jedan narod ima otrovnu krv i da je to razlog što treba da nestane. Ovdje imamo i pitanje, šta znači ne biti gradjanin neke zemlje, biti stavljen van zakona!? U ovom slučaju možemo da govorimo o 488 zakonskih odredbi koje ograničavaju život Jevreja u Njemačkoj i svim teritorijama okupiranim Trećim Rajhom. Evo zakona koji su proglašeni od 1933 do 1945. godine, donesenih mjesec dana po dolasku Hitlera na vlast, u martu 1933. U njima se kaže, 1) svi zaposleni Jevreji mogu biti otpušteni bez najave i naknade (1938), 2) svi Jevreji mogu biti izbačeni iz svojih kuća bez kompenzacije i najave (1939), 3) svi Jevreji moraju da se jave na prinudni rad (1941), 4) Jevrejima nije dozvoljeno da idu u školu ( 1942), 5) Jevreji moraju da predaju sve električne, kućanske aparate, sve što funkcioniše na strujni pogon, bicikle...( 1942) , 6) Jevreji stariji od šest godina moraju da nose žutu zvijezdu na kojoj piše „ Jevrej“. Od 1941. godine im nije dozvoljeno da emigriraju, od 1942. godine ne smiju da kupuju novine, da posjeduju kućne ljubimce, da sjede na klupi, u parku, da se voze javnim prevozom, da hodaju trotoarom, da uopšte izlaze vani. Sve do 1945. godine kada je izglasana zakonska odredba, da svi zvanični dokumenti koji govore o antijevrejskim aktivnostima moraju da budu spaljeni.
Ostalo je mnogo dnevnika žrtava Holokausta , riječi zapisanih u njima. Evo odlomaka iz nekih od njih. Zapamtite njihova imena, jer su to željeli, zapamtite njihove riječi!
Meše Flinker je vodio dnevnik o tome šta se dogodilo njemu i njegovoj porodici. U njemu piše kako je rodjen u Hagu, imao bezbrižno djetinjstvo, a onda kako je došlo do terora. Kako su mu nacisti oduzeli bicikl, a potom i porodični auto. Ali, on je nastavio ići u školu pješke, jer se nadao da će se završiti rat, pa će nastaviti školovanje i da će diploma biti potrebna kako bi se upisao u sledeći razred. „Želio sam da dobijem svjedočanstvo“, napisao je u svom dnevniku.
Eva Hejman, trinaestogodišnja djevojčica iz Madjarske je napisala, da ima trinaest godina i da je rodjena na petak trinaesti.
„ Od bake Rac sam dobila lagani, proljetni mantil i štrikanu teget haljinu. Od svog oca par cipela na štiklu. Do sada sam uvijek nosila samo ravne cipele. Od bake Luize tri pidzame, desetak obojenih maramica i slatkiše. Znam madjarski i njemački dobro. Zaboravila sam rumunski, ali počinjem da budem dobra u francuskom. Vježbam atletiku, plivanje, klizanje. Vozim bicikl. Takodje idem na ritmiku sa Klarom Vajs. Ali, nije me briga za to. Napisala sam dosta za danas. Vjerovatno si i ti umoran dragi dnevniče. Petog aprila 1944.godine, u popodnevnim časovima, na putu sam sa bakom. Srela sam neke ljude sa žutom zvijezdom. Oni su bili tako umorni“, kaže u svom dnevniku djevojčica Eva Hejman.
007Piše da je ugledala jednog dječaka Pistu kome se javila i pozdravila sa njim iako, po njenom mišljenju, nije ispravno da djevojčica prva pozdravlja dječaka. Uz napomenu, da to, zapravo, i nije više bitno. „ Koga je biga šta radi djevojčica za žutom zvijezdom. Baka Luiza kaže, da nju nije strah ni da umre. Ali, ona ima 72 godine, a ja samo 13. I sada kada je Pista tako lijepo razgovarao sa mnom, ja svakako ne želim da umrem“, povjerila se dnevniku draga djevojčica. Sedmi je april 1944. godine i policajci su došli uzeti Evin bicikl. Branila je da joj ga ne uzmu. „ Znaš dragi dnevniče, bila sam jako uplašena kada su policajci došli u kuću. Znam da policajci donose probleme gdje god da krenu. Dragi dnevniče, bacila sam se na zemlju, čvrsto sam se držala za zadnji točak svog bicikla i vikala sam na policajce. Sram vas bilo! Oduzimate od djevojčice. To je pljačka ! Mi smo štedili godinu i po dana da kupimo bicikl. Jedan od policajaca je bio veoma uznemiren i odgovorio mi je: „ Zašto praviš dramu? Jevrejsko dijete nema pravo da vozi bicikl. Jevreji više nemaju pravo ni da jedu hljeb. Treba da ostave hranu vojnicima.“ Možeš zamisliti dragi dnevniče kako sam se osjećala kada su mi ovo rekli u lice“. Trideseti je maj 1944. godine. Znamo da možemo ponijeti jedan ranac za dvije osobe. Zabranjeno je u njega stavljati više od jednog kompleta odjeće. Priča se da je hrana dozvoljena, ali ko još ima hrane. Dragi dnevniče, ne želim da umrem. Želim da živim čak i ako to zvuči, da ću biti jedina osoba kojoj je ovdje dozvoljeno da ostane. Ja bih čekala kraj rata u nekom podrumu ili na krovu ili u nekoj pukotini. Čak bih dozvolila onom odvratnom žandaru, onom koji nam je uzeo brašno, da me poljubi samo da me ne ubiju, samo da puste druge da žive“. U dnevniku piše, da ne može više da se povjerava, da nema snage , jer joj suze teku niz obraze. „ Ne želim da umrem, ne želim da umrem....“, pisalo je na zadnjoj stranici.
Pismo Erike Amariglio iz Soluna je sačuvano. Ona je jedna od rijetkih koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i logora. Evo šta je napisala.
011„Moj otac Salvador je 1924.godine već imao malu radnju u kojoj je prodavao opremu za fotografije. U početku nije imao mnogo kupaca. Preko zajedničkog prijatelja je iste godine upoznao Helu Levi, studentkinju treće godine Medicinskog fakulteta u Lajpcigu. Bila je to ljubav na prvi pogled. I moja majka je odlučila da napusti fakultet i ode sa njim u Grčku. Bio je potpuni mrak. I velika svjetla su bila uperena u nas. Brže, brže, vikali su na njemačkom. Ali, niko ih nije razumio. Umorni od dugog puta, gladni, uplašeni, očajni, svi su pokušavali da iskoče iz vagona. Hladnoća je bila nepodnošljiva i štipala nas je za obraze, ruke, noge i prodirala do kosti. Majke su čvrsto držale bebe u svojim rukama, a starija djeca su se grčevito držala za njihove suknje. Moj otac, zbunjen i uplašen poput svih nas, gurnuo nas je u stranu. Nijemci su počeli da viču. Sva djeca, starci, bolesni i žene neka idu na ovu stranu! Tamo su ih čekali kamioni. Zaustavili su mog oca dok je hodao u tom smjeru. Oficir ga je upitao, „Ti i tvoja žena govorite njemački“? „Da, da....“, odgovorio je moj otac. „ Moja djeca takodje dobro govore njemački“. „Koliko imaju godina?“. Tata nam je dodao par godina. „ Sedamanaest, osamanaest...“ „Sačekaj dok se ne vratim“, rekao je SS oficir. Ljudi su nastavili da ulaze u kamione koji su odlazili čim su se napunili. Gdje idu? Nismo znali. Toliko tragičnih scena ne mogu da izbrišem iz svoje glave. Majke, čija su djeca oduzeta, trče za njima i vrište. Iz naručja jedne mlade žene zgrabiše bebu i gurnuše je u stranu. Vrištanje, plač, jauci. Odjednom je nastala tišina. Skoro svi ljudi su bili odvezeni. Sve se dogodilo tako brzo. Ostali smo samo mi.“
Trinaestogišnji dječak Flinker, koji je želio da ide u školu, a nije shvatao zašto ne može, ubijen je u Aušvicu. Eva Hejman , djevojčica koja je govorila nekoliko jezika, ubijena je takodje u Aušvicu, a Erika Amariglio je zajedno sa 48.000 solunskih Jevreja deportovana 1943. godine u Aušvic i jedna od rijetkih koja je preživjela. Napisala je knjigu „ Do Aušvica i nazad“. Da li su ovaj dječak i djevojčica žrtve rata!? Jer, dešava se da u ratu da ginu civili. Oni i ginu u ratovima. Ali , ne. Oni nisu žrtve rata. Da nije bilo te organizovane mašinerije oni bi možda i preživjeli. Erika ima sedam unučadi i napisala je sledeće, „Danas imam sedam unučića. Za njih i svu djecu svijeta napisala sam svoje svjedočenje pedeset godina kasnije. Tako da budu u stanju da odgovore svakome ko se usudi, da negira da se Holokaust desio i da budu na oprezu. Da budu spremni, da se Holokaust nikada nikome ne ponovi. Nikada više“.
Potresno svjedočenje o stradanju Srba, Jevreja, Roma na području Jasenovca, Donje Gradine i drugih stratišta na području koje je bilo pod okupacijom NDH je napisao Sadik Danon. Potiče iz sefardske porodice iz Sarajeva, seli se za Beograd tokom rata kada su Jevreji čekicama za zube morali da čiste beogradske ulice. Vraća se u Tuzlu, jer je mislio da će tu biti bezbjedan. Odveden je u Jasenovac i jedan je od rijetkih koji je uspio da iz njega pobjegne. Knjiga „Sasječeno stablo“ je objavljena na engleskom jeziku i opisuje stradanje 45 članova svoje porodice u Aušvicu, Staroj Gradišci, Jasenovcu.
Komemorativno veče - predavanje posvećeno obilježavanju Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta je profesorica Tatjana Jurić završila riječima, „Bez obzira koliko smo obrazovani, talentovani, vješti, najveća odluka je, hoćemo li raditi dobre ili loše stvari.“

ZLOČIN KOJI SE NE SMIJE ZABORAVITI NITI PONOVITI

Povodom obilježavanja 27.januara, datuma koji je odlukom Generalne skupštine UN-a proglašen Medjunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta, predstavnici Jevrejske opštine Banja Luka, Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, izaslanik Predsjednika Republike Srpske su odali počast i položili vijence na jevrejsko spomen obilježje, na Novom groblju u Banja Luci. Poruka je, da se zločini počinjeni nad jevrejskim narodom u Drugom svjetskom ratu ne smiju zaboraviti te da treba činiti sve da se nikada više ne ponove.
Holokaust jedna od najvećih tragedija koja se dogodila u svijetu, u dvadesetom vijeku. Na najmonstruozniji način je ubijeno oko 6.000.000 pripadnika jevrejskog naroda. No, i danas se ratovi vode na raznim lokacijama i mir u svijetu je ugrožen.
„ Postoje oni koji bi da negiraju razmjere tragedije čija je žrtva bila jevrejski narod, da porede sa zločinima koji su počinjeni u proteklom ratu na teritoriji zemalja bivše Jugoslavije ili sa tragedijama koje se ovog trenutka dogadjaju na nekim lokacijama u svijetu. Ja moram da kažem, da tako sličnih situacija kao što je bio Holokaust nema, jer je riječ o sistematskom uništenju jednog naroda, planiranom zločinu od strane fašističkih snaga u jednoj od najcivilizovanijih zemalja u svijetu. Zločin koji je bio ozakonjen. Mi smo danas položili vijence i na prigodan način se podsjetili, šta za nas Jevreje i za sve ostale znači ovaj dan. U Aušvicu je ubijeno 1.100.000 ljudi. To je malo manje nego što Republika Srpska ima stanovnika“, podsjetio je potpredsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Djordje Mikeš o kakvom je zločinu riječ .
On je naglasio, da je od velike važnosti obilježavanje Holokausta radi porodica koje su ubijene u koncentracionim logorima i preživjelih članova kako bi se stvorila i očuvala nacionalna svijest te da je stvaranje izraelske države upravo jedan od primjera nastojanja, da se jednom narodu zločin takvih razmjera nikada više ne dogodi.
„ Podsjećanje na dan Holokausta je prijeko potrebno u aktuelnom trenutku kada na mnogim mjestima u Evropi, svijetu počinju da se aktiviraju desničarski orjentisane skupine, partije i kada se aktuelizira priča, da je Jasenovac bio radni logor, a ne mjesto organizovanog i masovnog ubijanja, ne samo Jevreja već i Srba, Roma.“
Podsjetimo, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 01.11. 2005.godine usvojila Rezoluciju kojom je 27 januar proglašen kao Medjunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U odredjivanju datuma su se vodile istorijskim podatkom koji kaže, da su tog dana jedinice Crvene armije oslobodile koncentracioni logor Aušvic-Birkenau ( najveći logor smrti u porobljenoj Evropi.

 

Prije početka Drugog svjetskog rata u Banja Luci je živjelo 400 Jevreja. Prema istorijskim podacima, pripadnici tadašnje NDH, po naredjenju dr. Viktora Gutića su tokom rata učinili sve kako bi uništili jevrejski narod. Osnivanjem NDH, krajem aprila mjeseca 1941. godine su Jevrejima uskraćena mnoga zakonska prava. Prve deportacije su počele tokom jula 1941. godine kada se odvodi jedna grupa muškog življa koji bivaju ubijeni. Šesnaestog januara 1941. godine se organizuje deportacija starijih Jevreja koji se odvode u Staru Gradišku gdje su svi ubijeni, a 28.07.1942.godine se sa područja banjalučke regije odvode svi preostali Jevreji (170) koji bivaju mučeni i na kraju likvidirani u ustaškim logorima. Uništeni su hramovi, opustošena groblja i razgrabljena jevrejska imovina. Banja Luka je ostala bez Jevreja.
U gradu na Vrbasu danas živi mali broj jevrejske populacije. Na parceli Jevrejskog groblja je 1977. godine podignut spomenik sa natpisom, „ Ovdje su sahranjeni ekshumirani ostaci sa starog groblja, u Boriku. Ovaj spomenik podsjeća na banjalučku jevrejsku zajednicu kao i na mnogobrojne Jevreje, gradjane Banja Luke koji su izgubili živote kao i žrtve frašističkog okupatora i njihovih pomagača od 1941. do 1945. godine.“

 

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012

KUTIJA SREĆE ZA DJECU SAMOHRANIH RODITELJA

Dvanaestog januara 2017. godine, u multimedijalnoj sali Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ je Udruženje samohranih roditelja „Ponos“ organizovalo dodjelu novogodišnjih paketića za djecu samohranih roditelja. Jedan dio je podijeljen u decembru 2016. godine.
Jelena Cvoro i Nada GrahovacZahvaljujući Jeleni Čvoro i njenoj prijateljici iz Londona je pokrenuta stranica na Facebook za prikupljanje slatkiša, igrački, garderobe i svega onog što bi moglo da obraduje djecu i da to bude upakovano u kutije od cipela. Po uzoru kako to već godinama rade humanitarne organizacije na zapadu. Odaziv je bio izuzetno veliki, a u akciji su podržane od strane Ombudsmana za djecu RS Nade Grahovac.
Aktivistkinje Udruženja samohranih roditelja „ Ponos“, Dijana Mijatović, Aleksandra Stevandić Rakas, Maja Ulićević, Slobodanka Plavljanin su izrazile veliku zahvalnost Ombudsmanu za djecu RS što je odlučio, da se 140 paketića za djecu, za uzrast do 10 godina, pokloni udruženju kako bi ono moglo da obraduje djecu, ali i Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ koji je i ove godine dao svoj doprinos ugostivši mališane i njihove roditelje.
„Odlučili smo da podržimo akciju „Kutija sreće“ i da jedan dio paketića ustupimo Udruženju samohranih roditelja „Ponos“. Drago mi je što sam dio večerašnje svečanosti. zahvalniceSvjesni smo problema sa kojima se susreću samohrani roditelji. Neophodne su zakonske dopune i izmjene kojima bi se olakšao položaj samohranih roditelja i djece i nadamo se da će se one dogoditi u 2017. godini. Zahvaljujem se Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ koji je izašao u susret, da organizujemo večeras ovu svečanu dodjelu i nadamo se budućoj saradnji“, obratila se prisutnima Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac.
Za podršku radu Udruženja samohranih roditelja „Ponos“ je uručeno 20 zahvalnica pojedincima, organizacijama, ustanovama, sportskim klubovima medju kojima i JKC „Arie Livne“ i njegovom direktoru Djordju Mikešu.
„Drago mi je što ste večeras ovdje. Naime, moja majka je bila samohrana majka i odgojila je dva sina i ja se sjećam dobro kako je to trebalo sve izdržati. Zato i vama želim da budete izdržljivi i hrabri“.

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029
  • 030
  • 031
  • 032
  • 033
  • 034
  • 035
  • 036
  • 037
  • 038
  • 039
  • 040
  • 041

GODINA U KOJOJ SU POSTIGNUTI ZNAČAJNI REZULTATI

Aleksandar LazarevicOsmog januara 2017.godine, u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ je održana redovna, godišnja skupština Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva kojoj su prisustvovali, počasni predsjednik društva g. Arie Livne, predsjednik društva prof.dr. Aleksandar Lazarević, potpredsjednici, direktor JKC „Arie Livne“ Djordje Mikeš i direktor banjalučke „Gimnazije“ Zoran Pejašinović te članovi Upravnog odbora Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva.
Predsjednik društva, prof.dr. Aleksandar Lazarević je predočio izvještaj o radu u 2016. godini, a potpredsjednik Djordje Mikeš finansijski izvještaj. Usvojen je plan aktivnosti za 2017.godinu.
Doktor Aleksandar Lazarević je podsjetio prisutne na aktivnosti, kulturne i društvene dogadjaje koji su organizovni u protekloj godini u saradnji sa JKC „Arie Livne“ i Jevrejskom opštinom Banja Luka medju kojima su, obilježavanje Medjunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta te učešće na Svetosavskoj akademiji ( 27.01), obilježavanje vjerskih praznika Purima ( 23.03) i Pesaha ( 23.04.), svečani prijem kod Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika (april mjesec), polaganje vijenca u Donjoj Gradini (08.05), obilježavanje Medjunarodnog dana borbe protiv fašizma (09.05), organizovanje manifestacije „Dani Izraela i jevrejske kulture“ (16. i 17. 09. ), proslava Nove godine po jevrejskom kalendaru (02.10.) i obilježavanje vjerskog praznika Hanuka (24.12.)
Arie LivneIzabrani su i novi članovi Upravnog odbora, Aleksandar Sajić, Marinko Umićević, Larita Vujković, Predrag Bjelošević, Radmila Karanović, Ljiljana Čavić.
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne je pozdravio prisutne, čestitao na aktivnostima koje su organizovane u protekloj godini.
“Hvala doktoru Lazareviću i članovima društva na zalaganju da ono postane prepoznatljivo i za godinu dana je postignut značajan pomak. Imali smo lepih kulturnih dogadjaja, društvenih, javnost je postala biti zaintersovana. Iskreno se nadam, da će se tradacija nastaviti. Imamo u planu organizovanje odlaska u Izrael. Želeo bih još nešto da kažem. Naime, ovde, u centru se organizuju kulturne manifestacije koje se tiču tradicije i običaja jevrejskog naroda. Trebalo bi, imajući u vidu da su članovi društva iz reda jevrejskog i srpskog naroda, da se posveti pažanja i gostovanju srpskih umetnika, muzičara te predstave kulture i običaji srpskog naroda.

 

Osmog januara 2016.godine, u Vijećnici “Banski dvor-Kulturni centar” je održana Osnivačka skupština Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva. Ideja o osnivanju društva je inicirana davne 1992.godine, ali su ratne okolnosti spriječile njenu realizaciju. Nakon dvije i po decenije, zahvaljujući prvenstveno g. Arie Livne, predsjedniku Jevrejske opštine Banja Luka, direktoru JKC “Arie Livne” Djordju Mikešu, prof.dr. Aleksandru Lazareviću, direktoru banjalučke “Gimnazije” Zoranu Pejašinoviću, advokatu Aleksandru Sajiću, prof.dr. Nikoli Mojoviću, predstavnicima kulturnih institucija Republike Srpske, privrednicima sa područja banjalučke regije je Republike Srpska dobila društvenu organizaciju čiji je osnovni cilj očuvanje tradicije, jačanje kulturne saradnje izmedju srpskog i jevrejskog naroda te druge aktivnosti. Jednoglasnom odlukom je za počasnog predsjednika izabran g. Arie Livne, predsjedavajući skupštine advokat Aleksanadar Sajić, za predsjednika je imenovan prof.dr. Aleksandar Lazarević, dva potpredsjednika, Djordje Mikeš i Zoran Pejašinović i sekretar Nives Jakovljević. Za čanove Upravnog odbora Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva su imenovani, g. Arie Livne, Zoran Pejašinović, Djordje Mikeš, Aleksandar Sajić, prof.dr. Nikola Mojović Aleksandra Stevandić Rakas, Ivana Levi, Tatjana Savić, dr. Sanja Sibinčić, Slobodan Puhalac, Ljubo Ćubić, Boris Goronja, Berislav Djurić.

 

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
  • 021
 
KONCERT TRIA „ RUBINSTEIN KLEZMER PROJECT“

TRI PRIJATELJA JEDAN PUT - TRI PRIJATELJA JEDNA HARMONIJA

Nakon održanog zasjedanja redovne skupštine Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva je publika imala priliku uživati u bravuroznom nastupu tria pod imenom „ Rubinstein Klezmer Project“, njihovoj virtuelnoj tehnici, sjajnim aranžmanima i efektnoj kombinaciji instrumenata. Radi se o jednoj od specifičnih „klezmer“ skupina današnjice koju predvodi violinistički virtuoz iz Izraela, Ya,akov Rubinstein.
Frano Y. MartincevicKlavirista, Frano Y. Martinčević Kolonomos, koji je muzičko školovanje započeo sviranjem klavira, a zatim talenat razvijao na svim vrstama klavijatura, uključujući i klasične orgulje na Norveškoj akademiji u Oslu, je izrazio zahvalnost pozivom da trio gostuje u JKC „Arie Livne“ .
„Drago nam je što nastupamo pred banjalučkom publikom u ovom kulturnom centru, a nadamo se da ćemo nastupiti i na sceni Kulturnog centra Banski dvor. Reći ću vam, da je naš trio jedan sjajan glazbeni projekat koji je nastao u Norveškoj prije šest godina. Tada smo se ja i maestro Ya,akov Rubinstein dogovorili, da krenemo u ovaj projekat u kom bi stilski sublimirali poznate etno glazbene stilove iz istočne i južne Evrope u kombinaciji sa balkanskim melosom, sefardskom romansom i izraelskom, ritmičnom pentatonikom. Ovaj stil u skraćenoj verziji se popularno naziva danas u svijetu „ World Music“ ili „ Cross-over stile“. No, mi smo mu još dodali pridjev - „multietno stil“.
Almir MeskovicNa početku nam se pridružio i naš mladi kolega Almir Mešković iz Tuzle, koji je jedan od najboljih harmonikaša njegove generacije sa područja bivše Jugoslavije. I tako je krenula ova priča za koju se uskoro ispostavilo da je bila pun pogodak, jer smo uz virtuoznu tehniku, sjajne aranžmane i našu itekako klasičnu podlogu te druge izuzetno rijetke, ali i efektne kombinacije instrumenata (violina, klavir, harmonika) počeli da intrigiramo javnost, poznavaoce muzike, ljubitelje dobrih nota. Bilans je nastup u desetak evropskih, afričkih i azijskih zemalja, a u regionu smo imali sjajne nastupe u Lisinskom i Mimari (Zagreb), nastup na „Sarajevskoj zimi 2014“, u Domu Armije u Sarajevu te nastupi u srednjoj Bosni. Izgradili smo ime koje u svijetu etno glazbe predstavlja svjetski brend. Želio bih još samo reći, da je najprestižnija diskografsko-izdavačka kuća za etno glazbu u svijetu „ Arc Music“ iz Londona potpisala sa nama dugogodišnji ugovor i izdala prvi CD pod nazivom „ Fidler on the road“ 2013.godine“. Na kraju je dodao, da kada ih pitaju, a ko su oni sem što su muzičari koji sjajano rade svoj posao, naš sagovornik reče, da su oni – tri prijatelja i jedan put i tri prijatelja i jedna harmonija.
Yaakov RubinsteinVeliko je svjetsko ime idejni tvorac tria Ya,akov Rubinstein. Za njega slovi, da je poznat i priznat u svim muzičkim sredinama u svijetu. Nastupa od svoje sedme godine na koncertima u Evropi, Izraelu, Japanu, Kini, SAD. Muzičko školovanje je započeo u gradu Holonu, a nastavio kod svjetski priznate profesorice violine Ilone Feher. Studije je završio u Tel Avivu, a školovanje nastavio u Frankfurtu i Njujorku kod koncertnog majstora i dirigenta Njujorške filharmonije. Kao solista je nastupio sa mnogim orkestrima poput Bamberškog simfonijskog orkestra, Komornog ansambla iz Mannheima, Brandenburške filharmonije, Orkestra mladih iz Basela, Izraelskog komornog orkestra i mnogih drugih. Bio je koncertmajstor Berlinske filharmonije. Od 1995. do 2009.godine je bio prva violina Bamberškog simfonijskog orkestra, izvodio recitale u cijeloj Evropi, SAD, Južnoj Americi, Izraelu te nastupio sa najpoznatijim dirigentima svijeta.
Namladji član tria „Rubeinstein Klezmer Project“, Almir Mešković (harmonika) je diplomirao u klasi slavnog virtuoza i pedagoga na harmonici, prof.dr. Zorana Rakića, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a magistrirao u Oslu na „Norges Musikkhogskole“. Jedan je od najboljih harmonikaša svoje generacije na teritoriji bivše Jugoslavije. Pobjednik je mnogih takmičenja u Italiji, Španiji, Poljskoj, Češkoj, Ukrajini, Portugalu, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Rumuniji, Njemačkoj.

  • 022
  • 023
  • 024
  • 025
  • 026
  • 027
  • 028
  • 029

 

 

HANUKA LESIMHA –HANUKA NA RADOST

U subotu, 24.12.2016. godine, članovi Jevrejske opštine Banja Luka su proslavili jedan od najvećih jevrejskih praznika-Hanuku. Prisustvovali su i prijatelji jevrejske opštine, medju kojima i predsjednik Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva prof.dr. Aleksandar Lazarević.
Prije početka svečanosti, u sinagogi „Ilona Vajs“ je organizovana molitva za vjernike.
Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne i direktor Jevrejskog kulturnog centra Djordje Mikeš su pozdravili članove opštine, poželili dobrodošlicu gostima i poželili uspjeh u privatnom i poslovnom životu te naglasili značaj jednog od najvećih jevrejskih praznika. Podijeljini su i paketići za mališane i organizovana mini-radionica u kojoj su djeca uživala u igri, plesu, slikanju....

 

Hanuka je jedan od najvećih jevrejskih praznika i slavi se 25. kisleva (sredina decembra mjeseca). Njega karakteriše dogadjaj iz 164.g. prije Hrista, kada je nakon trogodišnjih progona i borbi ponovo posvećen jerusalemski Hram. Helenistički kralj iz porodice Seleukovića, Antioh IV. Epifan je bio zabranio jevrejske obrede u Hramu te uspostavio poštovanje Zeusa Olimpiskog. To je iniciralo jevrejsku pobunu u kojoj su ih predvodili Makabejci. Nakon Epifanove smrti je Hram u Jerusalemu očišćen i ponovo posvećen.
U vezi ovog istorijskog dogadjaja se veže legenda o svjetiljci koja je nastavila goriti u Hramu iako za nju nije bilo dovoljno ulja. U Talmudu je zabilježena legenda prema kojoj je u Hramu bilo oskrnavljeno sve ulje namijenjeno obrednim svjetiljkama. Ostala je samo jedna posuda koja nije bila oskrnavljena, a u njoj je bilo ulja dovoljno za jedna dan. Međutim, svjetiljka je gorila svih osam dana. Tako je paljenje svjetiljki tokom ovog praznika postao narodni običaj što je kasnije i ozakonjeno u Talmudu. Prvog dana se pali jedna svjetiljka, a kasnije svakog dana po još jedna i tako do osam. Iz ovih razloga su nastali i osmokraki svećnjaci koji se danas nazivaju „hanukija”, da bi se razlikovali od sedmokrakih (“menorah”). Ovaj praznik obično pada u decembru, tada se u kući ne radi ništa, a porodica obično sjedi oko stola i igra se zvrčkom koja se na jidišu naziva “trendel”.


  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019

Šestog decembra 2016.godine, prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, Generalni konzul Republike Hrvatske u Banja Luci je održao predavanje na temu, „ Odnos civilnog društva i demokratije“. Pored domaćina, predsjednika Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne, direktora Jevrejskog kulturnog centra „Arie Livne“ Djordja Mikeša prisustvovali su, Generalni konzul Srbije Vladmir Nikolić, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske Rajko Kuzmanović, predstavnici i članovi Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva te brojne zvanice iz javnog, kulturnog života grada i Republike Srpske.

PRETPOSTAVKA ZA USPJEŠNE TRANZICIJSKE PROCESE JE RAZVIJENO CIVILNO, DEMOKRATSKO DRUŠTVO

Predsjednik Jevrejske opštine Banja Luka Arie Livne je pozdravio uvaženog gosta i zahvalio se prisutnima na posjeti.
„Mi živimo u jako teškom periodu istorije. Ljudima, koji imaju gledišta na svijet sličnim mojima, je zasigurno još teže. Maloprije sam rekao svom prijatelju iz Hrvatske, da sam u Izraelu predstavljam kao ortodoksni ljevičar, a to danas nije baš najsimpatičnije političko opredjeljenje. Svijet postaje biti sve radikalnije orjentisan. Šta će od toga da bude, vidjećemo. Ja sam u 96. godini života i odlično se sjećam 1936.godine. Imao sam tada 15 godina. Svijet je i u tom periodu išao u pravcu u kom sada ide. Mi smo to sa osmijehom posmatrali, misleći da to neće biti baš tako. Kakva glupost. Vidjeli smo nekoliko godina kasnije šta je od toga ispalo“.
G. Livne je stava, koji je prisutan u svim njegovim javnim nastupima, da radikalne ideologije ne treba vezivati za jedan narod, naciju niti sljedbenike koji su činili zločine u ime te ideologije.
„Ovdje, kod nas, se mnogo govori o Hrvatskoj kao državi koja je krajnje desno, politički utemeljena. Ja, imam drugo mišljenje. Čitam hrvatsku štampu, pratim dogadjanja. Fašizam i nacistička ideologija nemaju vezu sa nacijama, u smislu poistovećivanja. Naprosto, to je ideologija. Najveći fašista može biti neko u Izraelu, SAD, Velikoj Britaniji....itd. Može, eto, i u Hrvatskoj da bude. Ali, nikada ne smijemo da osudjujemo celi narod, jer narod nije kriv. On je samo podeljen i ima različita mišljenja. I kod nas, ovdje u RS, BiH, Srbiji, Sloveniji...svugde. Ovo sve govorim zbog dragog gosta kako bi smo se razumeli na najbolji mogući način. Znate, stavljena je ta ploča u Jasenovcu na kojoj piše, „ Za dom spremni“. Ali, predsednik hrvatske vlade je taj čin osudio. I to je dobro. Možda nije dobro to što je rečeno, da je taj postupak zakonski dozvoljen. No, šta je tu je. Naravno, da on vredja osećaje ljudi koji su pretrpeli golgote jasenovačkih logora, uključujući i mene. Ali, ja bih još nešto rekao. Jevrejski narod je, prema podacima istorijskim, izgubio 6 miliona ljudi u Drugom svetskom ratu. Glavni krivci za to su pripadnici nemačke, nacističke ideologije. Danas, pak, imamo jednu drugu priču. Država Izrael je u najboljim odnosima sa Nemačkom i pored SAD nema boljeg saveznika. To je istorija, to su procesi koji su pomalo kontradiktorni, ali živimo u takvom svetu.
On je rekao, da se u svijetu dešavaju strašne stvari, ali i da se protiv istih moramo boriti kako se ne bi ponovili dogadjaji iz prošlog vijeka.
„Ja ne optužujem nijedan narod kao celinu. I mislim da treba da pomažemo one koji su dobri, osudimo one koji su loši. U svetu se bude radikalni pokreti, biraju se radikalno orjentisani predstavnici naroda. Trebamo se boriti, da zbog tih procesa, jako opasnih za čovečanstvo, ne dodje ponovo do kataklizmičnih dogadjaja. A, to se može postići ako se narodi, bez obzira na boju kože, religiju udruže zajedno i ustanu odlučno protiv zla koje može da kulminira u datom trenutku“, naglasio je Arie Livne.
On je podsjetio, da se Jevrejski kulturni centar „Arie Livne“ svrstava u onaj red kulturnih ustanova koje imaju jasana stav, a on glasi- da svi narodi treba da imaju isto pravo.
„Svi su dobrodošli u ovu kulturnu ustanovu, da kažu javno svoja mišljenja, predoče svoje poglede na svet i dogadjaje u njemu“.

IMG 3925Nakon uvodne riječi g. Arie Livne, prisutnima se obratio Generalni konzul Hrvatske u Banja Luci, prof.dr.sci. Zlatko Kramarić. On se zahvalio na lijepim riječim, dobrodošlici koja mu je ukazana i što ga obavezuju na odredjeni način.
„Prije početka izlaganja, u neformalnom razgovoru sa domaćinima, smo zborili kako je u diplomaciji jako važno paziti na svaku riječ. Pa, i ono što se ne kaže je jako važno kao i ono što se kaže. Budući da je moj osjećaj, da u JKC „Arie Livne“ govorim kao pred prijateljima, ljudima koji dijele isto mišljenje kao ja, onda smatram da se može govoriti slobodnije, bez osjećaja blage frustracije kada bi doista morali paziti na svaku izgovorenu riječ“.
On se osvrnuo na stav g.Arie Livne koji se tiče stigmatizacije cijelog naroda iz razloga, jer su pojedini iz reda tog istog naroda počinili zlodjela.
„Kao što reče dragi domaćin, nijedan narod ne zaslužuje da ima osudu, stigmu da je genocidan, fašisoidan, zločinački. To znači, da svi mi koji se ne slažemo sa nekim negativnim pojavama unutar naših naroda, imamo zadatak, da sve te pojave prepoznamo, osudimo kako bi se svrstale na marginu i postale biti same po sebi nevažne. Mislim da se to uz velike napore može rješavati. Evo, primjer toga je i taj dogadjaj u Hrvatskoj koji je osudio predsjednik hrvatske vlade i koji se jasno odredio prema toj situaciji koja je potakla duhove iz prošlosti. To je jako važno , a i meni olakšava posao ovdje kao nekog ko diplomatski predstavlja Hrvatsku u Republici Srpskoj. Da ne moram objašnjavati konstantno nešto što je objašnjivo.
Kramarić se osvrnuo i na riječi g. Arie Livne, a kojima se kaže, da on slovi u Izraelu kao ortodoksni ljevičar i što nije baš zavidna , politička pozicija u aktuelnom političkom trenutku u svijetu.
„Naš domaćin lijepo kaže, da se u Izraelu prepoznaje kao deklarisani ljevičar i još upotrijebio jedan izraz koji me je malo nasmijao. Rekao je šugavi. Onda se i ja, u nekoj starijoj partijskoj nomenklaturi, prepoznajem kao neko ko je pripadao onim, tako da kažem, trulim liberalima. Pa, to onda dodje jedno te isto. Znate, uvijek imate tu autsajdersku poziciju iz koje morate pokušati drugačije javno, politički djelovati. A, to zna biti naporan posao“.
IMG 3932Konzolu Kramarić je izrazio zadovoljstvo što njegovo predavanje u centru nema pedagoški karakter, jer, kako reče, u takvim situacijama ima ponekad osjećaj da uzalud govori.
„Znate, kada predajem studentima, imama ponekad osjećaj da govorim uzalud, jer me malo napušta taj pedagoški optimizam. Ovo predavanje u centru, zapravo ovu vrstu predavanja, smatram čak djelotvornijim od univerzitetskog. Jer, kroz razgovor, dijalog koji budemo vodili možemo doći ponekad do valjanijih zaključaka“.
Predavanje na temu Odnos civilnog društva i demokratije“ je, kaže, trebalo da počne uvodom koji ima veze sa dvije knjige čiji je autor. No, konzul se odlučio da uvodni govor započne jednom anegdotom iz vremena kada je bio profesor makedonistike i teorije književnosti na Filološkom fakultetu u Osijeku. Kaže, da se s razlogom odlučio za takvu vrstu uvodnog predavanja, jer neki dogadjaji, naizgled benigni, ponekad budu smjernica za neke druge pravce djelovanja, a što se dogodilo u njegovom slučaju.
„Sredinom osadmdesetih godina dogodio se skandal na mom fakultetu u Osijeku. Tada sam bio profesor teorije književnosti i makedonistike na studiju tadašnje jugoslavistike. Studenti su pored hrvatskog jezika i književnosti, izučavali makedonski jezik i književnost, slovenski jezik. Budući da nismo u Osijeku imali stručnjaka za slovenski jezik, lektorica je bila jedna mlada Slovenka koja je povremeno dolazila kao gost predavač. Da održi, kako mi to kažemo, onaj jedan blok-sat. E, onda je na jednom satu predavanja slovenskog jezika, kada je trebalo da se prevede, donijela „Mladinu“, ondašnji, poznati, slovenski, omladinski tjednik koji je slovio za kontroverznog, avangardnog zbog svojih tekstova i tu i tamo bio zabranjivan. No, on je ipak slobodno izlazio u ono vrijeme u Sloveniji, a mogao se kupiti u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu...To nije prošlo nezapaženo. Naprotiv, uslijedio je skandal. Netko od nadobudnih studenata je prijavio koleginicu, da je kao predložak satu slovenskog jezika uzela najnoviji broj „Mladine“. Radilo se o jednom ne tako teškom tekstu. Ali, sama činjenica da je to bila „Mladina“ izazvala je odredjenu konstelaciju u ondašnjim politički krugovima koji su pod hitno sazvali sastanak. A, ja , koji nisam bio član partije, sam bio pozvan na taj sastanak. Jer, je neko iz komiteta išao toliko daleko, da je optužio sve one profesore koji su u to vrijeme trebali imati sat predavanja. Kako sam i ja u tom terminu trebao imati svoj sat, a njega sam poklonio koleginici kako bi održala predavanje, onda smo bili suspendovani svi mi koji smo taj sat poklonili kako ona ne bi morala često putovati u Osijek. Nastao je haos. Sve to se ocijenilo incidentom širih razmjera. A, zašto vam sve ovo govorim !? Ovo se nije dogodilo u nekoj ostrašćenoj sredini. Jeste u malom mjestu, u četvrtom gradu po veličini u Hrvatskoj, u drugoj polovici osamdesetih godina. Netko je unutar partije pomno posmatrao i donio zaključak, da je veliki grijeh da se na satu slovenskog jezika dogodi da se čita „Mladina“. To je, možda, bio jedan od onih pokretača da se više ne bavim samo teorijom književnosti. Vidio sam da je politika sve prisutnija. I koliko god vi od nje pokušali pobjeći, ona neće da bježi od vas i uvlači u svoje čudne i ponekad nemoguće kombinacije“.
IMG 3929Kramarić je mišljenja, da kada pojedinac odluči da odustane od ausajderske pozicije i okrene se prema politici, onda mora i da pronadje način na koji će ući u nju. Pored, kako reče, službenih, partijskih kanala, treba da pronadje i neke druge modele.
„Postojale su u to vrijeme alternativne skupine koje su promišljale na drugačiji način. Mislim da su medju prvima bili ekološki pokreti preko kojih se mogao izraziti drugačiji politički stav. Takodje se upoznajem sa ženskim skupinama, sa tim nekim feminizmom koji u ono vrijeme postaju biti sve aktuelniji. Kroz kulturne studije, shvatićete da je kultura nastavak politike drugim sredstvima, sam promislio, da su to bili načini kako da se počne politički djelovati. U Osijeku za to nije bilo prostora, pa ste ga morali tražiti u Zagrebu i drugim većim gradovima“.
Sve što je rekao su tek neki od segmenata za uvod u temu koja se bavi proučavanjem civilnog društva i demokratije. A, njegov stav, kada je riječ o tome, glasi, da gdje je bilo razvijeno civilno, gradjansko društvo su postojale i pretpostavke, da procesi tranzicije koja je uslijedila krajem osamdesetih godina, budu jednostavniji.
„Kada idete od sjevera, od Triglava ka Vardaru, onda se vidi kako su se ti procesi odvijali. U Sloveniji je ta tranzicija realizovana puno jednostavnije za razliku od drugih teritorija. Naime, relativna razvijenost gradjanskog društva je omogućila pretpostavke da se organizuju prvi, slobodni, višestranački izbori. Društva u kojima su bile razvijenije te civilne udruge, ta društva, alternativni pokreti, su na neki način tu tranziciju podnijela na kud i kamo bezbolniji način. Zato što su u njima demokratski standardi bili puno bolji, kvalitetniji“.
U kontekstu predavanja o demokratskom, civilnom društvu, prof.dr.sci. Zlatko Kramarić je naglasio, da je za pravilno sagledavanje dogadjaja koji odredjuju razvoj društava od velike važnosti, da se na jedan racionalan, liberalan, neutralan, objektivan način progovori o onom što nam se dogadjalo u prošlosti, a i da se pokuša shvatiti to što nam se dogodilo. Da se traže uzroci, a ne da se vodi borba sa posljedicama.
„Vratimo se na ono što je naš dragi domaćin rekao, da se on još uvijek sjeća 1936.godine. Naime, godinu dana kasnije jedan čuveni, njemački filozof je održao predavanje o Evropi i krizi u njoj. Njemu je bilo jasno da je Hitler bio na vlasti, da se u Rusiji dogadjaju promjene, radjaju dvije ideologije koje prijete da će dovesti do kulture zaborava. I ovaj naš život, na prostoru bivše Jugoslavije, se može uvrstiti u viziju njemačkog filozofa. A, ona glasi, da će se život na ovim prostorima odvijati izmedju Berlina i Moskve. Tako je i bilo. Obje ideologije su bile u funkciji zaboravljanja one naše kulture pamćenja, naše pozicije, povijesti. Svako je imao želju da implementira i promijeni tu našu povijest. Da favorizuje neke elemente, da postanu bitniji, važniji. A, druge da potisne, zaboravi. Otuda danas i pojava jugonostalgije kao sjećanja na neki period koji se očito više ne može ponoviti. I zato što stanje društva u našim državama nije sjajno mnogima se učini, da je prije bilo mnogo bolje. Bez obzira što zaboravljaju jedan temeljni postulat, da je karakter današnjih društvenih odnosa dirigovan karakterom bivših režima. E, sada se vraćamo na onu priču o tranziciji koju su neke teritorije ex Jugoslavije prošle bezbolnije. Jugonostalgičari zaboravljaju ono što se dogadjalo u periodu 1945.godine do 1990.godine, a što je tok te tranzicije i odredilo. Jer, su se na nekim prostorima neke stvari odradile ranije, a na drugima kasnije ili bile potisnute. Naime, trebalo je biti jasno , da poslije izbora u Hrvatskoj i Sloveniji više ne postoji Jugoslavija. Da, naprosto, više nije bilo tog integrativnog elementa koji bi tu dezintegraciju mogao na bilo koji način da spriječi. I još nešto, činjenica je i da ne znači, ako su održani prvi, višestranački izbori, da će demokracija biti jedina igra u gradu. To se, na žalost, nije dogodilo. Isko su se države, formirane dezintegracijom, kasnije smatrale boljima“.
Da je proces demokratizacije društva, stvaranja civilnog društva sa svim njegovim pratećim postulatima dugotrajan, govori i sam konzul koji kaže, da se u novoformiranim republikama situacija u oblastima, koje su „ogledalo“ onog što se zove demokratija i civilno društvo, nije umnogome promijenila u odnosu na vrijeme iz perioda postojanja bivše Jugoslavije, odnosno jednopartijskog sistema.
„Bio sam veleposlanik , ambasador na Kosovu, Makedoniji i svugdje osjećate isti problem. A, on glasi, da nemaju svi jednako pravo- primjera radi, u oblasti medija. Kao što su se u ono vrijeme Titov govor, putovanja, aktivnosti pratili pola sata u centralnim emisijama, tako danas svi lideri na ovim prostorima takodje dobijaju veliku minutažu. Ta činjenica pokazuje, da se ti procesi demokratizacije društva odvijaju na jednoj simboličnoj razini i da postoji još čitav niz radnji koje je neophodno preduzeti. Ove moje dvije knjige su pokušaj teorijskog odgovora na ono sve što se dogodilo. Ne da se nešto brani, ne da budeš apologeta ni prošlog ni ovog današnjeg vremena već pokušaj, da se na jedan krajnje racionalan način sagledaju dogadjaji kao preduslov stvaranja, jačanja civilnog društva“.

IMG 3940Kramarić se osvrnuo i na Dejtonski sporazum i njegovu ulogu u održavanju mira i stabilnosti u regionu.
„Dejtonski sporazum, koga nazivaju i „ludjačka košulja za Bosnu i Hercegovinu“ je donio neku stabilnost na način koji su to osmislile imperijalističko – socijalističke strukture. Šta to znači !? To znači, da se u nekim momentima ponavlja cijela ona procedura koju smo upoznali u periodu od 1945. godine do 1990.godine, za koju ne mislim da ovi tvorci Dejtonskog sporazuma misle da je uspješna. Ali, oni su svjesni da je u ovom trenutku jedino prijemčiva. Ovaj sporazum je suspendirao svaki oblik demokratizacije i malo se o tome razmišlja. I dok se ne preokrene, da u prvi plan budu procesi demokratizacije,“demos“, a ne stabilnost postojaće odredjeni problemi. Jer, bojim se da će se takva situacija opet nužno završiti nekom novom dezintegracijom. Da ne bih upotrijebio jače riječi. Jer, kada bi neko samo snažnije, jače počeo govoriti protiv ovog sporazuma, taj bi bio izoliran ili čak sankcioniran, isključen iz političkog života. Zato je Dejtonski sporazum, zbog svega rečenog, suspenzija civilnog, gradjanskog društva. On ne omogućava nijedan iskorak“.
Na kraju izlaganja je podsjetio, da njegovo političko djelovanje u Hrvatskoj ima uporište u Štrosmajerovim i Krležinim idejama sa jedne strane i idejama Starčevića .
„I ovi moji tekstovi, pisanje su pokušaji neprestanog definiranja, šta je to što se zove hrvatski identitet. A, ako ćemo biti do kraja iskreni, jugoslovenstvo je proizvod hrvatskog političkog uma u jednom odredjenom momentu. Što pokazuje, da sve pojmove koji se pojavljuju u politici morate ispočetka redefinirati , definirati i kasnije rekonstruirati. Tako da ja imam taj jedan nemir, da se nikada ne želim distancirati od ove jedne koncepcije koju zastupa Štrosmajer. Ali, isto tako mi je u nekim elementima prihvatljivija Starčevićeva koncepcija. S tim da to nije koncepcija 20-og vijeka već devetnaestog“ glasio je kraj predavanja Generalnog konzula Hrvatske Zlatka Kramarića.
On se zahvalio domaćinima koji su ga ugostili i omogućili da, kako kaže, nakon relativno kratkog boravka u Banja Luci, dobije priliku da govori pred relevantnim naučnim radnicima, akademicima grada i Republike Srpske, diplomatama.

ponedeljak, 19 decembar 2016 12:16

NOVOGODIŠNJI PAKETIĆI ZA DJECU SA POTEŠKOĆAMA

VIDIMO SE IDUĆE GODINE NA ISTOM MJESTU!

U Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“ je 16.12.2016. godine organizovana podjela novogodišnjih paketića za djecu sa poteškoćama iz Centra „Dajte nam šansu- Zvjezdice“ i Udruženja „Djeca svjetlosti“. Humanitarnu akciju je podržala Jevrejska opština Banja Luka, a pod pokroviteljstvom Edukativnog kulturnog centra „IHTUS“ koji se pobrinuo da i ove godine, kao i prošle, paketići stignu na vrijeme.
Direktor JKC „Arie Livne“ Djordje Mikeš se zhvalio prijateljima iz „IHTUS“-a na saradnji koja traje dvije godine i poželio dobrodošlicu djeci, njihovim roditeljima, gostima. On je čestitao predstojeće praznike i zakazao druženje iduće godine na istom mjestu i u isto vrijeme.
„ Podsjetiću, da je naš centar nedavno bio organizator kulturne manifestacije posvećene djeci sa poteškoćama, a povodom Medjunarodnog dana dječijih prava i tada sam rekao, da je velika radost vidjeti osmijeh na licima djece. Družili smo se sedam dana, uživali u pozorišnim predstavama, recitalima, muzici, a onda sam obećao djeci da ćemo se vidjeti za petnaestak dana, jer će ih posjetiti Deda Mraz. I evo, on je tu, sa ovi prekrasnim paketićima. Znate, draga moji, mi imamo jako dobre odnose sa Deda Mrazom. On poštuje vaše želje, primjedbe, pa, ukoliko kojim slučajem ne budete zadovoljni onim što vam je poklonio ove godine, recite nam i mi ćemo mu odmah javiti.“
Nakon obraćanja direktora centra, djeca (glumci-amateri), prijatelji Edukativnog centra „IHTUS“ su izvela novogodišnju, pozorišnu predstavu. Zatim je u salu ušao Deda Mraz čiji dolazak je pozdravljen velikim aplauzom. Teško je riječima opisati emocije dječice koja su skakutala oko njega, čupkajući ga za bradu, vukući za rukave, zapitkujući, da li im je donio automobil, loptu, lutku...Uslijedila je podjela paketića uz obavezno fotografisanje sa Deda Mrazom i čime je završeno još jedno prekrasno druženje u prohladnoj decembarskoj noći, u Jevrejskom kulturnom centru „Arie Livne“.

 

  • 001
  • 002
  • 003
  • 004
  • 005
  • 006
  • 007
  • 008
  • 009
  • 010
  • 011
  • 012
  • 013
  • 014
  • 015
  • 016
  • 017
  • 018
  • 019
  • 020
Strana 6 od 12